Sami smo na ovoj stazi puta,
Sa tisuću pitanja dok duša luta.
Sami smo u čekanju u hladnoći,
Sami, sami to nam zatvara oči.
Sami smo sa hladnoćom ljudi,
Tražeći toplinu u sredini grudi.
Sami hladno i toplo plačemo,
Sami stojimo i ponekad skačemo.
Sami, jer nitko nas ne čuje
Nitko nas ne vidi nit primjećuje,
Al mi vrištimo i sve tu je
Tražimo, al ništa nas ne usrećuje.
Sami u svim sebičnostima ljudi,
U uskogrudnosti u sredini grudi.
U ledu ljudskog osudnog pogleda,
U potrebi jednog boljeg ogleda.
Jer svi su zatvorili svoje duše uši
Želeći samo mir sebi i svojoj duši.
Nestale su norme ljudskog hoda
Nažalost to postade čudna životna oda.
Nekoj čudnoj demokraciji jada,
Čudnoj potrebi disanja grada.
Čudnoj slobodi, čudnih razmišljanja -
Bez dubokih i pravih promišljanja.
Sloboda ništavila i velike hladnoće.
Sloboda koja u dubinama cvokoće.
U pokušajima pravdanja te ljudskosti loše,
Ne nalaziš smislenost da se tako troše.
Bez prave ljudskosti u srcu čovjeka,
Koja se ne mijenja od pamtivijeka.
Koja nije sebična gnjila potreba
Već srce veliko i snažno za svakoga.
Knin, 03.02.2018. U 6:00
YOU ARE READING
Poezija - Hod Života
PoetryKad se rodiš drugačiji nagrađen okom srca i pjesmom uma tad ploviš morem stvaranja......❤ Pjesme koje sam pisala do sada i koje ću dosljedno dodavati ovdje. Hvala na čitanju!
