U NJIHOVIM OČIMA (ZAVRŠENA) 🌙

2.UPOZNAVANJE GLUMCA

Premijera filma.

Trebalo bi biti zabavno zar ne? Možda za neke ljude da,ali za mene,ne.Dešavalo se tačno ono što sam i pomislila da će se desiti.Tiffanyieva ruka me uporno vukla ka cilju koji nisam htjela dostići.Prvi red.

Htjela je stajati u prvom jebenom redu,te me tako vukući za sobom,i ona i ogromna količina tinejdžerki,djevojaka,žena...prokleto su derale moju odjeću,pa tako i mene zajedno sa njom.

Zar je bilo toliko bitno slikati se sa tim prokletim glumcem?

Nisam razumijela poentu.

Prvo i osnovno,bilo mi je teško disati.Nisam se pronalazila na mjestima poput ovih i tragala sam iznova i iznova za svježim zrakom,ali nažalost zrak je bilo ono što je nemoguće pronaći u ovome trenutku.Gomile i gomile raznih parfema boli su moje nosnice te sam tako htjela pobjeći glavom bez obzira.

''Požuri'' Tiff me vukla zarivajući svoje nokte duboko u moj zglob.No ona to nije primjećivala.Ali zato ja jesam.

Zvižduci,fotoaparati,pljesak...počinju da me iritiraju sve više i više.Želim otići,želim pobjeći i vratiti se svome milom domu.Želim sjediti na svojoj udobnoj sofi te gledati neku smiješnu komediju.Želim se smijati i jesti kokice iz mikrovalne.Želim prebaciti svoje pamučno toplo ćebe preko svojih golih nogu.Želim uživati i želim ići kući.

Na trenutak osjetim vibraciju u svome džepu te svom snagom pokušavam dohvatiti mobitel,jednom rukom.

''Tiff'' pokušavam nadjačati vrisak djevojaka pored sebe.

''Tiff'' ponovim ali ona se ne okreće.

''Tiffany'' poviknem iz sveg glasa te tako natjeram nekolicinu djevojaka pored sebe da zbunjeno zure u mene.

Tiffany se okrene raširenih očiju.

''Zovu me iz salona'' govorim.

''Ti idi,naći ću te poslije'' povikala sam.

''Jesi li sigurna'' upitala je snuždenim pogledom,vjerovatno u nadi da ju ne molim da pođe zamnom.

Klimam glavom.

''Ti ostani ovdje,ne brini'' nasmiješim se.

''Uredu'' bijeli zubi bljesnuše na njezinome licu te napokon pusti moj zglob te se počinje odmicati sve više i više od mene.

''Regina'' napokon se javim kada pronađem mir i tišinu pored kanti za smeće.

''April'' čujem njene duboke uzdahe.

''Je li sve uredu'' upitam zbunjeno.

''Imam ti nešto važno za reći'' govori.

''Plašiš me'' kažem iskreno.

''Šta se dogodilo'' ?

''Salon je u dugovima'' ali kako je to moguće?

''Kako je to moguće'' ponovim svoju misao.

''Danas je dolazio vlasnik zgrade i..''

''Regina to je majčin salon'' prekidam je.

''April morali smo podići hipoteku na njega,bili smo u ogromnim dugovima,salon nije radio kako treba''.

''Ali...''

''Vlasnik zgrade želi da otkupimo salon ukoliko ne želimo da nas izbaci iz njega'' reče kroz plač.

''Mi smo skupili nešto novca'' reče.

''Ne mogu uzeti vaš novac Regina'' skoro poviknem.

''Ja imam nešto ušteđevine'' rekoh. Ali to nije dovoljno!