U NJIHOVIM OČIMA (ZAVRŠENA) 🌙

16.KORAK DO POLJUBCA

Zar svi ne bi trebali imati neki izbor u svome životu?

Ili su se barem trudili stvoriti neke. Bilo je neizbježno da ćemo se svi susretati sa raznim stvarima koje će nas bacati na pod tako lako i brzo da nećemo shvatiti ni šta se zapravo desilo. Dogoditi će se tako brzo da ćemo zapitati sami sebe da li je ovo stvarnost ili ne? Da li je ovo san ili ne?

Ali nekada...doći će dan kada ćemo imati osjećaj da smo drugačiji. Drugačiji od svake osobe na ovome svijetu. Da ćemo imati osjećaj da naša stopala čak i ne dodiruju zemlju. Ljudi će reći da je tužno što smatramo da smo pronašli nešto što nas usrećuje nakon toliko godina.

Kada napokon shvatimo šta nas to podiže I šta zapravo činimo,potrebno je stisnuti zube i napraviti nešto. Sitnicu. Barem jednu malenu sitnicu koja će uputiti našeg suparnika da smo spremni na rizik. Da smo spremni učiniti nešto pa možda čak i požaliti. Da želimo raditi stvari pa ko zna,šta i ako se pokajemo? Ne možemo znati šta će nas uslijediti ako to doista ne napravimo. Život je bio čudan. Sulud. I nepravedan. Barem u mom slučaju.

Iz nekog čudnog razloga osjetila sam mučninu. Tupo sam zurila u pod jer sam znala da ako podignem svoj par plavih očiju te ih susretnem sa zelenilom ispred sebe,da ću se slomiti. Osjećala sam nešto. Nešto po prvi puta što sam mogla osjetiti u svome životu. Da li je to bila privlačnost ili glupa dječija zaljubljenost kao što bi rekla moja majka. Ali ja više nisam bila dijete. Nisam se trebala ovako ponašati. Činim nešto što ću požaliti do kraja svog života.

Šta ako učinim da se dvojica najboljih prijatelja zamrze?

Zbog čega? Duboko udahnem.

Šta ako se ovdje dovodi u pitanje samo suludost u mojoj glavi. Nijedan od njih nije zaljubljen u mene. Progutam knedlu.

Ko sam ja?

Ko su oni?

Ja nisam njihov nivo.

Ne pripadam čak ni u njihovoj blizini,ali nešto čudno se ipak dogodilo. Univerzum je ovog puta grdno pogriješio. Postavio me je na čudno mjesto. Tačno ovdje. Da. Tu. Između dvojice savršenh muškaraca.

Callvinova ruka čvrsto obavijena oko moje držala me kao što bršljan steže drvo. Palcem mi je milovao nadlanicu kao da smo bili u vezi nekoliko godina. Čisti gesti sa njegove strane radili su čudne stvari u mojoj utrobi. Stvari kakve nisam osjećala prije. A šta se dešava kada podignem pogled. On.

Dešava se on.

Imala sam osjećaj da je povrijeđen. Možda ne zbog mene.

Zašto zbog mene?

Ne! Ali čudna je to stvar bila,jer sam samu sebe upravo na neki način mrzila.

Naši pogledi su se susreli. Čudna je to kombinacije zelene i plave.

Na trenutak zamislim sebe na plaži gdje me okružuje maleno jezerce dok oko mene viore grane ispunjene zelenim listovima. A vidim sebe sa kim? Bilo je to pitanje koje bi sebi često postavila. Ali jedini problem u svemu ovome jeste bio... Da li sam ja bila njihov izbor?

''Šta radiš ti tu'' reče Callvin iznenađeno dok je svojom slobodnom rukom potapšao Marka po ramenu.

Osjećam napetost sa Markove strane i nisam znala zašto. Činio se drugačijim,nije bio kao prije. Ne kao što bude u mome društvu. Nasmijan sa svojim savršenim jamicama koje ispunjavaju njegovo ljepuškasto lice.

April ne!

Zažmurim.

''Kupio sam restoran prije pet mjeseci'' reče Mark zureći ravno u moje oči.