Zaboravi broj mog telefona🔚

40- Polutrač

Prošlo je mjesec dana od njegove priče. Nevoljko smo se vratili u grad. Iznajmili smo jedan maleni stan gdje ćemo zajedno živjeti. Rekao je da njegova firma propada te da ćemo se morati snaći na neko vrijeme. Iako je stan bio malen i skroman odisao je s udobnosti. Dok je tražio posao moj otac mu je ponudio da mu pomogne oko njegovih poslova s vodoinstalacijama. Ja sam se zaposlila u trgovini s odjećom koju vodi Mimi iako se to Adamu iz nekog razloga nije svidjelo. Njegov otac i pomajka su prodali imanje te su se preselili u kuću na selu. Primarno zbog zdravlja njegovog oca, ali i financija. Od Lea na svu sreću nismo čuli ništa. Karlo mi je rekao kako se priča da se Leo odlučio posvetiti poslu zbog jake krize koja je pogodila njegovu firmu. Glavni uzrok tome su bili tračevi koji su kolali zemljom kako je psihički propao te da je oteo djevojku. Kada mi je to pričao sumljičavo sam ga pogledala.

"Pitam se tko je lansirao takav trač."

"Misliš polutrač?" - smiješkao se dok je ispijao kavu u polovnom kauču kojeg smo dobili od Lily i Gabrijela.

"Svejedno. Misliš da se neće osvetiti za to?"

"Srce nema on više vremena za to. Kako ga se otac odrekao nema opciju spas u zadnji čas od svog tate kao prije. Ostao je sam."

"Evo kolači!" - kaže Ana te stavi slastice na klimavi stolić. Potom ode u kuhinju po pribor i tanjuriće. Promeškoljim se u sjedalu što on odmah primjeti.

"Mogu te nešto pitati?"

"Naravno."

"Što se događa među vama...?"

Pogledao me značajno te se nasmije.

"Zašto se smiješ?"

"Sada ćeš saznati." - pogleda Anu koja je vidno dobro raspoložena. Sjedne pokraj njega te se na kratko pogledaju.

"Karlo i ja smo odlučili živjeti zajedno. Stan u kojem smo živjele bih voljela dati tebi i Adamu."

"Nemoj zbog nas brinuti. Ne trebaš se seliti kod Karla zbog našeg-"
Prekine me Karlo uz smiješak pun zadovoljstva.

"Tko je rekao da se seli zbog vas. " - kaže Karlo te joj uzme ruku. Problijedim od šoka.

"Što... Vi ste zajedno!?"

"Nisam znala kako da ti kažem..." - kaže Ana dok je rezala kolač crvenog lica.

"Kako? Od kada!? A beba?!"

"Gledam ga kao da je moje." - kaže Kaelo iz stopa na što Ana naglo spusti pogled.

"Ne znam što da kažem... Čestitam...!"

"Onda možete se početi pakirati!" - kaže Ana sva sretna.

"Ne znam... Moram razgovarati s Adamom."

"Ma daj Gina!" - zavapi Ana, no Karlo ju utiša.

"Nemoj mu mene na neko vrijeme spominjati... Nisam bio fer prema njemu." - kaže Karlo spuštenog pogleda. Prstom je kružio oko vrha šalice pokušavajući se osloboditi krivnje.

"Ne brini se za njega." - kažem mu iako nisam sigurna da mu je Adam oprostio.

Kada smo pojeli kolače i popili ostatak kave Ana mi u ruku ugura ključeve od stana.
"Nemojte ostajati u ovom sobičku. Ako ti što treba zovi me." - pokloni mi svoj vedri osmijeh te s Karlom izađe iz stana. Pripremila sam ručak od onog što sam imala u hladnjaku te spremila za Adama dok se ne vratim s posla.

U butiku sam cijelo vrijeme posluživala klijente. Zavidno sam ih skrivečki promatrala dok su uživale u životu bez briga, stresa, nevolja i poteškoća. Ni jedna jesina bora im nije odavala težak život. Samo su se smijale i ispijale piće koje im se nudilo. Pred kraj radnog vremena dok sam čistila salon priđe mi Mimi koja je cijeli dan stajala za pultom. Lice joj se osušilo od umora. Nešto ju muči.

"Mimi jesi li dobro?"

"Jesam ne brini. Jesi li se umorila danas?"

"Nije ovo ništa." - odvratim joj samouvjereno pokušavajući ju slagati.

Šetala sam do stana. Kada sam ušla i umorno se izvukla iz jakne i čizama zateknem Adama u radnoj odjeći kako spava na kauču. Priđem mu na prstima.
"Adame."

"Mmm."

"Hajde u krevet."
Stavim mu ruku na čelo. Gorio je. Nije mogao sastaviti riječ od bunila. Brzo ga premjestim do kreveta. Cijelu noć sam provela pokraj njega te sam tako i zaspala. Probudila me zvonjava telefona. Bio je to moj otac. Pitao je kako je Adam.

" Ne razumijem. Zar nije jučer bio s tobom?" - upitam oca dok sam se vukla do kuhinjice.

"Bio je. Radili smo do tri kao i uvijek. Meni godine ne dopuštaju da radim po cijele dane. Nisam više mladić."

"Pa gdje je bio do sada..." - promrmljam.

"Što?"

"Ništa. Čujemo se!"

"Može."

Poklopi prvi. Stavim mobitel na stol zabrinutog pogleda. I dalje je spavao ubijen od umora i temperature. Izašao je u zoru i vratio se u večer. Zašto mi laže da radi samo kod mog oca? Znam da imamo teško razdoblje i da još nismo stali na noge, ali nije u redu da sav teret on nosi sam. Uzmem deku te ga pokrijem suznih očiju. Brzo odem do zahoda, skrivajući suze izdajnice, kako me on ne bi vidio.