Zaboravi broj mog telefona🔚

29- Misteriozan Poziv

Karlo P. O. V. 's

"Halo. Zašto se ne javljaš!?"

"Opusti se srce. Stres loše utječe na borice."-zadirkujem ju dok sam vozio kroz prazno raskrižje.

"Mrš."

"Volim i ja tebe."

"Svinjo muška. Kako napreduje plan?"

"Plan se odvija savršeno. Skoro si me otkrila dok sam bio s njom."

"Bio si s njom?"

"Sreća nije zabadalo kao ti."

"Jer je glupa. Za igrača poput tebe treba imati oči otvorene i na leđima."

"Srce nazovi svoju ljubav. Vjerujem da ćeš ga brzo uplesti u mrežu. Nakon ovog večeras je ranjiv kao malo dijete."

"Što se dogodilo?"

"Sredio sam ti teren. Sada je na tebi." - kažem brzo te poklopim.

Ispred kuće je stajala djevojka duge crne kose u laganim valovima i modrom mantilu. Gledala je u mobitel zamišljenog pogleda. Čim sam ju ugledao odmah sam znao o kome je riječ.

Parkiram auto te odem do nje ni malo sretan što ju vidim. Od svih ljudi ona mi je najmanje sada trebala. Na moju žalost izgledala je iritirajuće entuzijastično.

"Braco!"

"Sestro."

Gina P.O.V.'s

Žestoko smo se posvađale nakon njegovog odlaska. Nije mi dopustila da dođem do riječi. Nikada ju nisam vidjela toliko bijesnu. U tolikoj mjeri da sam se ozbiljno zabrinula za njeno zdravlje.

"Ana smiri se."

"Kako da se smirim!? Onaj... Kreten! Iskoristit će te i odbaciti kao žvakaću gumu! Gdje ti j pamet!? Mislila sam da si zrelija osoba."

"Dobro jesi ti normalna!? Smiri se! Ugrozit ćeš dijete!"

"Pusti mene! "-odmahne rukom te stane do prozora s kojeg je mogla vidjeti njegov parkirani auto.

Jaka kiša je počela udarati od prozore. Za nekoliko minuta ostali smo bez struje. Svaka je sjedila na svojoj strani kauča. Razarajuća tišina je parala zrak u mračnoj sobi. Nisam mogla podnijeti njen mrki pogled te sam ustala s kauča.

"Gdje ćeš?"

Hladno uzmem svoj mobitel sa stola te jaknu i izađem iz stana. Šetala sam po kiši buljeći u ekran mobitela. Tad shvatim da nemam koga nazvati. Sve sam odgurala od sebe. Gorko zaplačem na tupu bol koja mi propara prsima. Zove se usamljenost.

Šetala sam tako neko vrijeme ošutkujući kapi kiše na praznim ulicama grada. Hladan zrak miješao se s mojim dahom. Sve u meni je umorno. Voljela bih otići daleko... Od svih.

Na moj šok netko mi s leđa prekrije lice čudnom tkaninom. Bez borbe sam se pustila i izgubila svijest.

Kao da sam samo zažmitila otvorim oči. Svijetlo me na kratko zaslijepi dok mi se oči nisu privikle na žarku gnjavažu. Sjedila sam na ogromnom krevetu u svilenim plahtama. Na prvi pogled mi se učinilo kao da sam na vrhu svijeta. Stakleni zid mi je pružao pogled na veleban grad ispunjen visokim zgradama i malenim ljudima kao najsitnijim mravima. Zbunjeno sam dotakla staklo. Gdje sam to....?

"Budna si. Dobro jutro."

Okrenem se hvatajući dah. Noge mi se odsijeku te padnem na pod ne spuštajući pogled s njega.

"Draga pala si na dupe."

"Ne zovi me tako."

"Naviknut ćeš se s vremenom."

"Gdje sam to!?"

"U svom malom svijetu. Iz kojeg više nećeš izaći."

"Molim!?"

"Čula si me. Iako ne možemo biti zajedno među svijetom zbog mog oca i zaruka koje mi je stavio oko vrata... Još uvijek možemo na ovaj način."

"Odvratan si."

"Jesam li? Zar me nikada nisi voljela? I onda kada smo planirali zajedno pobjeći. Kao što si ti planirala sinoć. Nemoj mislit da te nisam pročitao. Šetala si do kolodvora."

"Ne znaš.... Ostavi me na miru više. Pusti me Leo!"

"S vremenom ćeš shvatiti da te samo ja mogu voljeti. Vidimo se na večeri."

Izađe iz sobe. Nije zaključao vrata. Izađem odmah za njim. Pokraj njega je stajala žena jake građe. Nešto su se došaptavali.

"Imaš pristup cijelom katu. Naravno uz svoju čuvaricu. Sretno u pronalasku izlaza."

Novi nastavak 17.11.