Zaboravi broj mog telefona🔚

43-Zaboravi Broj Mog Telefona

Adam P. O. V. 's

Zadnjih mjesec dana radio sam dva posla. Jedan kod Gininog oca i drugi kod jednog vlasnika firme za renoviranje gdje su jako zadovoljni sa mnom. Malo po malo smo se upoznavali te kada je saznao da sam imao svoju firmu odmah mi je predložio ideju koja mi se cijelo vrijeme vrti po glavi. Kada narastu dovoljno da osnuju pravu firmu postao bi jedan od voditelja poslovanja. Naravno bez razmišljanja sam pristao i tako se sada nalazim na drugom kraju države gdje idemo renovirati jednu vilu. Ginu nisam stigao uhvatiti i reči joj, ali ostavio sam poruku. Jutros sam ju i nazvao, ali nije se javljala. Sigurno ne čuje. Uzdahnem s nadom u prsima koja je sve više rasla. Izdržimo još malo. Uskoro će biti bolje.

"Adame dođi upoznati gazdaricu. Kaže da te poznaje." - dovikne šef s drugog kraja dvorišta.

"Evo!" - pokušam opet nabrzinu ju nazvati, ali se ne javlja. Pokušati ću opet kasnije. Spremim mobitel u džep radnog odijela te pođem za šefom. U dnevnom boravku je čekala žena duge crne kose. Sve se odvilo brzo. Kada se okrenula nešto kao da me poprskalo u lice te sam pao na pod koliko sam dug i širok. Iza toga se više ne sjećam što je bilo. Probudio sam se na dvosjedu u dnevnoj. Iako mi je šef rekao da se vratim kući odbio sam. Ne mogu se vratiti Gini bez novca. To bi me slomilo.

Dva dana nakon

Gina P. O. V. 's

"Pa dobro jesi li ga možda nazvala i pitala što se događa Gina? Nije riješenje samo otići."

Ljutito mi odgovori Ana preko mobitela. Sada mi je žao što sam ju uopće zvala.

"Nije to samo otići. Ne dopuštam da me više varaju s drugim ženama. Otišlo je previše daleko. Preko ovoga mu ne mogu prijeći." - mislila sam na sliku koju sam dobila od Lejle. Krv mi je ključala od ljutnje i ljubomore do te mjere da više nisam mogla ni razlučiti što je istina, a što laž.

"Žuriš bezveze Gina. Trebala si ga nazvat i popričati s njim. Možda je samo nesporazum. "

" Nije. "

" Hoćeš da dođem tu? "

" Ne, ne. Čujemo se. "-odmah ju odbijem. Trebam neko vrijeme biti sama da se smirim. Nije samo stvar u tome što sam vidjrla onu sliku, već me izjeda gorka ljutnja prema sve u što nas razdvaja. Zar nas nikada neće pstaviti na miru!?

" Ookej... "

" Ne brini se za mene. Kada ti je sljedeći termin?"

"Sutra ujutro. Saznati ćemo spol djeteta."

"Hoćete li nam reći ako saznate?"

"Naravno!"

"Super! Jedva čekam!" - obrišem brzo malenu suzu u kutku oka dok nije pobjegla niz obraz. Imam osjećaj da sam više uzbuđena nego ona. Prekinemo poziv. Ubrzo, dok sam pospremala stvari po stanu, mobitel zazvoni. Podignem ga u jednom dahu. Jedan djelić mene je htio da to bude Adam, ali nije. Bila je to Mimi. Ako se ne javim postati će sumnjičava. Možda se Adam vratio i shvatio da me nema pa nju šalje da izvidi situaciju. Odlučim se javiti pa što bude.

"Halo. Bok Mimi."

"Hej Mimi! Gdje si?"

"U gradu. Zašto pitaš? Nešto se dogodilo?"

"Ma ne... Nisam se čula dugo s tobom ni s Adamom... Što ima kod vas?"

"Nema više nas Mimi."