Zaboravi broj mog telefona🔚

41-Istina Ili Laž?

Obrisala sam suze te nanesem puder u nadi da će skriti crvene kapke. Kosu koju nisam stigla oprati stavim u punđicu. Kod vrata zavežem cipele i uzmem platnenu torbu za kupovinu. Trgovina se nalazi nedaleko od nas. Oko desetak minuta hodanja. Kupila sam ono osnovno. Kruh, mlijeko, kavu i jeftinu salamu. Dok sam plaćala novcima blagajnica mi je odbila uzeti jednu novčanicu što je bila malo poderana. Obuzeo me sram kada sam iz novčanika izvlačila svaku žutu lipu kako bih joj platila dok je ona uz pakosan osmijeh sve promatrala. Kao da se hrani na mojoj nevolji. Oštro ju ošinem pogledom pri izlasku te se uputim doma. Baš pred moju ulicu zaustavi se crno auto zatamnjenih stakala na što ustuknem. Vrećica s namitnicama mi padne na pod dok su me dvojica odvozili u automobil. Od straha nisam mogla govoriti. Nisam se opiralabod šoka. Buljila sam u prazno moleći Boga da se scenarij opet ne ponavlja. Što ako me opet pronašao? Zar trebam umrijeti da me ostavi na miru!?

Moje strepnje i strahove prekine pogled na ogromnu kuću koja mi je bila itekako poznata. To je bila kuća od Adamovih roditelja. Kada smo se tek upoznali odveo me ovdje na zabavu. Nije mi jasno što se zbiva. Zar je Leo kupio ovu kuću!? Dvojica su me pristojno odveli do ulaza te zastali.

"Čeka te. Uđi."

"Tko me čeka!?"

Drhtavih ruku otvorim velika vrata. U hodniku me dočekala starica koja radi ovdje kao sluškinja. Pogledala me slabašnog osmijeha i blago rumenih obraza. Izgledala je kao da je plakala. Uputila me u salon gdje se nalazila djevojka duge crne kose. Oprezno uđem.

"Tko si ti." - upitam ju te ustuknem kada se okrene prema meni. Nikada nisam vidjela tako lijepu djevojku. Pored nje osjećala sam se kao maleni mrav strašljiva od takvog diva.

"Sjedni." - pokaže mi ispred sebe te da znak starici na što ova skoro pa potrči iz salona. Dok sam ja sjela starica je već bila ovdje sa čajem čudnog mirisa.

"Moramo razgovarati. Ovako, u četiri oka, kao dame." - kaže te ispije gutljaj smrdljivog čaja. Pogleda me značajno.

"Ne razgovaram s osobama kojima ne znam ime."

"I to je u redu. Ionako ću ja pričati, a ti ćeš me slušati. Sigurno se pitaš zašto sam te zvala i zašto baš ovdje. Ja sam Adamova prava zaručnica, a ovo je trebao biti naš dom ."
Glas joj je bio hladniji od najhladnije mećave. Rukom je pokazala prema prostoru u kojem sam ih mogla zamisliti kako žive ovdje s djecom. Mašta mi je toliko divljala da sam se jedva uspjela skoncentrirati.

" Rekao mi je za vas. Vi ste Lejla. "-pokušam ju smesti, ali vješto je prihvatila moju igru.

"Sigurno da vam je rekao. Pretpostavljam da se još priprema da vam kaže ono glavno."

"Glavno?"

"Da. Vidite... Njegov otac je teško bolestan. Ponudila sam se platiti mu liječenje na što oni nisu htjeli pristati bez protuusluge."

"Kakve protuusluge."

"Adam i ja smo zaručeni."

"Molim!?"

"Pristala sam da ti on kaže, ali već je dosta prošlo i svaki dan mi obećaje da će ti sve reći i da ćete se bez svaše razdvojiti. Ne mogu čekati više Gina."

"Lažeš."

"Njegov otac umire zbog tebe jer ga zi još uvijek zavlačiš."

Ove riječi mi probodu srce kao najledenije oštrije. Uhvatim se za prsa plitko dišući. Svim silama sam pokušala suspregnuti suze. Naglo ustanem na noge crvenog lica. Obrišem nos te udahnem duboko.

"Nemaš pravo ovako podlo lagati. Kako te nije sram!"

"Ne povisuj ton u mojoj kući!" - obrecne se na mene te mi u trebu priđe.
"Ako mi ne vjeruješ pitaj njega! Gdje je svaki dan po cijelo popodne? Ne znaš? Provodi vrijeme sa mnom smišljajući kako da raskine sa tobom!"