The Door(Croatian)

13.dio-I'm a werewolf

13.dio-I'm a werewolf

Nakon par sekundi uzvratim joj zagrljaj.Na trenutak se cijeli svijet zakoči.Nisam više vidio gomilu ljudi niti čuo muziku,nego njezino disanje i otkucaje srca koji su ubrzani.To me smiri i zaboravim na sve probleme.Onda se trgnem iz svojeg transa kad se Delilah malo povuče iz zagrljaja tako da se gledamo u oči.Njezine ruke su mi oko vrata,a moje oko njezinog struka.
“Tako mi je drago da si se vratio.Mislila sam da ti je nešto bilo.“-kaže dovoljno glasno da je čujem.Mali smješak mi zaigra usnama.Brine se za mene.To dugo nitko nije radio.
“U redu sam.Sve je u redu.“-šapnem,pa skužim da me od muzike vjerovatno nije čula.Znam da Delilah ima malo bliskih ljudi u svojem životu.Izgubila je puno i vidim da ne želi izgubiti mene.Povezali smo se u onih par dana.Imamo nešto što drugi ljudi grade godinama.I drago mi je zbog toga.
“Hajde,idemo odavde.“-kimne polako glavom i tužno se nasmiješi.Uzmem je za ruku.Napokon izađemo iz gomile pijanih ljudi na svjež zrak.Odmah osjetim kako mi vjetar udara u lice zbog čega mi proču trnci tijelom.Okrenem se da pogledam Delilah.Stavila je ruke oko struka i vidjelo se da se smrzava.Ona,za razliku od mene,nosi kratku haljinu i puno joj je hladnije.Auto,na svu sreću,nije daleko parkiran,pa ubrzanim hodom dođemo do njega.Otvorim joj vrata da uđe,pa uđem i ja sa druge strane.Što brže upalim auto i grijanje,a onda se naslonim na sjedalicu i pogledam u Del.Trlja dlanovima od ramena da bi se mrvicu ugrijala.Smrzava se.Kvragu.Odmah izađem iz auta i otvorim gepek.Znam da Blake uvijek u autu nosi deku,litru vode,benzin i kutiju prve pomoći.Zašto?Zato što gleda previše filmova.
Uzmem deku i vratim se u auto.Delilah me cijelo vrijeme zbunjeno gleda,ali je zanemarim.Prostrem posloženu deku i stavim je oko nje.Kad skuži što radim nasmješi se i privije deku uz tijelo.
“Hvala.“-promumlja dovoljno čitko da je razumijem.
“Ništa.“-nasmješim se,pa nastavim.Polagano izađem iz parkirališta i krenem u smjeru kuće.
“Moja kuća je u drugom smjeru.“-Del progovori zbunjeno.Pogledam je na trenutak,pa vratim pogled na cestu.Mrak je,ali se može vidjeti da je oblačno.Zvijezde su zaklonili oblaci.Čak se i mjesec jedva vidi.
“Vodim te u svoju kuću.“-kažem opušteno.Na tren vidim da joj panika proleti očima.
“Mislim da to baš i nije dobra ideja.“-tiho kaže.
“Zašto?“-upitam zbunjeno.Nije valjda da misli da ću je povrijediti?
“Tvoja obitelj...“-zastane,nesigurna.Oh,ona misli da ja još uvijek živim sa svojim roditeljima.U tome je problem.Mislim da ovo odgovara i na večeru sa obitelji na koju je trebam pozvati.
“Ne brini.Ne živim više s njima.Imam svoju kuću.“-iznenađeno me pogleda nakon mojih riječi.
“Šta je?“-upitam je zbunjeno.
“Mislila sam da želiš provesti što više vremena sa svojom obitelji.“-kaže zainteresirano čekajući moj odgovor.
“Da,i još uvijek želim,ali ne mogu više živjeti s njima.“-vratim pogled na cestu.
“Zašto?“-znatiželjno upita.Osjećam njezin pogled koji ne silazi s mene.
“Imam osamnaest godina,odlučio sam se osamostaliti.“-priznam.Nije mi baš nešto do razgovora sad,ali znam da će ona htjeti da joj sve objasnim.Ipak kasno je i spava mi se.
Napokon pogled usmjeri na cestu i kimne glavom u razumjevanju.Možda ni njoj nije do razgovora trenutno.
Ostatak vožnje provedemo u tišini,ali onoj ugodnoj.Blakeovo auto se zagrijalo i više nam nije hladno.Mislim da će biti poprilično bijesan kad sazna da sam mu uzeo auto bez dopuštenja.
Do kolibe treba malo pješačiti jer nije uz cestu nego u šumi gdje je nitko ne vidi.Volim imati svoju privatnost s obzirom da sam linkatrop.
Stojimo ispred kolibe koja izgleda pomalo zastrašujuće mirno usred noći bez ikakvog svjetla iznutra.Del samo bulji u kolibu bez ikakvog izraza na licu.
“Što misliš?“-okrenem se prema njoj i pokažem rukom na kolibu sa glupavim smješkom.Pogleda me.
“Pa,prvo sam mislila da si me doveo usred noći u šumu da me ubiješ,a sad kad sam vidjela ovu kolibu sigurna sam u to.“-obadvoje se nasmijemo.Jeli stvarno izgleda tako jezivo kad je noć?
“Želiš li pričekati ovdje ili otići samnom po lopatu i vreću?“-našalim se.
“Rado bi vidjela kuću svojeg budućeg ubojice.Živo me zanima.“-obadvoje se smijemo.Nedostajala mi je njezina pozitivna energija ova tri tjedna.
Otključam vrata i gurnem ih da se otvore.Uđem u kuću sa Delilah iza peta i potražim utičnicu za svjetlo.Čim svjetlo obasja cijelu kuću ponosno se nasmješim na svoj rad.Cijela kuća je kao jedna ogromna prostorija.Sve prostorije su spojene i ne odvaja ih nikakav zid,osim naravno kupaonice.Pod je od starog tamnog drveta,a strop je visoko gore što sam iskoristio da napravim jedan kat.Kat isto nije odvajao nikakav zid tako da se pola njega moglo viditi sa prizemlja.Gore se nalazi moja soba i kupaona,a u prizemlju je kuhinja,dnevni boravak i još jedna kupaonica.Kod kuhinje je šank sa tri barske stolice.
Prvi kat s prizemljem spajaju stepenice sa lijeve i sa desne strane.Većina namještaja je bijelo,osim stolića do kauča,televizije i aparata u kuhinji.
Okrenem se prema Del kad završim sa divljenjem svojeg novog doma.Njezina reakcija je definitivno neprocjenjiva.Mrvicu otvorenih usta sa šokiranim izrazom lica gleda ispred sebe.
“Što je Dely?Već razmišljaš o selidbi?“-zezam je.Trgne se iz maštarenja nakon mojih riječi.
“Razmišljam o našem vjenčanju i par mjeseci kasnije tvojoj misterijoznoj smrti i o tvojoj oporuci gdje svojoj dragoj udovici ostavljaš kuću i sav novac.“-pogleda me vragolasto se smješkajući.
“Dušo,zaljubila bi se ti u mene kroz tih par mjeseci,a onda me nebi mogla ubiti.“-namignem joj.Maše glavom smješkajući se.
“Samo se ti nadaj.“-kaže,pa nastavi razgledavati kolibu.Penje se uz stube do moje sobe,a ja ju pratim.Bože,kako ova haljina izgleda dobro na njoj iako je prekratka...
“Lijep krevet.“-kaže,pa se baci na ogromni krevet.Ono što nisam imao tjekom svog boravka,ili zatočeništva,kod Stevea je udobnost.Ipak,ako te netko muči ne može ti biti udobno.Htio sam ogroman i udoban krevet.
“Čovječe,jeli ovo svila?“-sjedne na krevet i prolazi rukama po plahtama.
“Jeste.“-nasmijem se.Čuo sam da je svila jako udobna,pa sam je odmah kupio iako je poprilično skupa.Bilo je teško naći plahtu od svile koja nije za žene.
Prođe par minuta tišine.Niko od nas ne zna što da više kaže.Čudna je ovo situacija.Djevojka,u jako kratkoj haljini,mi se valja po krevetu usred noći,a ja stojim i ne znam što da kažem.Blade bi se baš ponosio mnome.
“Idem se presvući.“-kažem i krenem prema kupatilu.
“Zayn.“-Del me zovne.Okrenem se čekajući njezino pitanje.
“Imaš li neku odjeću koju mogu posuditi za spavanje?“-upita nesigurno sjedeći na krevetu.Odem do ormara i izvadim odjeću koju mi je dala onaj dan kad sam otišao.Uzme odjeću smješeći se.Još jednom krenem prema kupatilu,ali me Delilah ponovno zaustavi.
“Znaš da trebamo razgovarati,jelda?“-ozbiljno me gleda.Mislio sam da ćemo to ostaviti za sutra.
“Da...Dolazim za pet minuta.“-kažem mrzovoljno i napokon odem u kupaonu presvući se.
Izađem nakon par minuta spreman na bombu pitanja,ali dobijem samo tišinu.Delilah,sklupčana,spava na krevetu.Val mirnoće prostruji kroz mene i ponovno dobijem onaj nagon da sačuvam tu njezinu mirnoću.
Priđem suprotnoj strani kreveta na kojoj ona spava i oprezno,da ju ne probudim,uzmem jastuk.Izvučem deku iz ormara i odem u prizemlje.Stavim jastuk na kauč i legnem,pa se pokrijem dekom.Prva noć u svojoj novoj kući,a spavam na kauču.

Delilah P.O.V

“Hej.“-nečiji umirujući glas me polako budi.Otvorim mrvicu oči i ugledam veliku sjenu ispred sebe.Vid mi se napokon izoštri.Zayn.
“Ej.“-pozdravim ga.Sjedi na podu ispred mene dok ja ležim na njegovom krevetu.Tek se sad sjetim da sam u njegovoj novoj kući.
“Jesi za doručak?“-upita gledajući me čitavo vrijeme u oči.Polako sjednem na krevet i protrljam umorne oči.Poprilično sam gladna.
“Jesam…Koliko je sati?“-pogledam ga  čekajući odgovor.
“Oko deset u jutro.“-digne se sa poda.Spavala sam do deset?To se dugo nije desilo.To je vjerovatno zato što smo se vratili jako kasno iz kluba.Jedva sam spavala zadnja tri tjedna od milijune pitanja na koje ne znam odgovore.Vrijeme je da napokon dobijem odgovore.
“Mhm…“-zamumljam umorno,pa nastavim-“…Doći ću dole za pet minuta.“-dignem se i maknem kosu s lica.Zayn kimne glavom i ode u prizemlje.Uđem u maleno kupatilo i pogledam se u ogledalo.Podočnjaci su mi ogromni,a kosa jako neuredna i čupava.Tragovi razmazane šminke su oko očiju.Izgledam kao da su me vukovi odgajali.Još me je Zayn vidio ovakvu.Stvarno sam krasno započela jutro.
Umijem se i raščešljam kosu da izgleda donekle pristojno.Obavim nuždu,pa se spustim u prizemlje kod Zayna.Miris jaja i slanine mi napuni nosnice.Sjednem na jednu od barskih stolica gledajući kako Zayn radi doručak.
“Kako si spavala?“-upita Zayn da prekine tišinu.
“Kao zaklana.Mislim da je to zbog svilenih plahti.“-nasmješimo se.
“Trebam kupiti negdje te plahte…“-zamišljeno kažem.Vjerovatno nemam dovoljno novca za svilene plahte.Jako su skupe,a ja jedva imam išta novca.Otac je,prije svega ovoga,radio i donosio dovoljno novca za život.Potrošila sam više od pola u ova tri tjedna na potrebne namirnice.Imam novca za još možda najviše jedan tjedan.Moram pronaći posao jer mi je to jedini spas.
“Da.Nisam još imao priliku spavati na njima.“-kaže stavljajući jaja i slaninu na veliki tanjur.
“Oh…Pa oprosti onda što sam ti oduzela krevet na jednu noć.“-kažem pomalo uvrijeđeno što on odmah primjeti.Sam me je pozvao ovdje.Mogao me je odvesti kući,a on me doveo ovdje.Mogla sam spavati na kauču,ali nije ništa prigovarao i bila sam jako umorna da razmišljam o tome.
“Krivo si me shvatila.Nije mi smetalo što si spavala gore.Zapravo mi je drago što jesi.“-ozbiljno kaže.Mali smješak mi pobjegne.Stvarno me zbunjuje ovaj lik.
“Znaš da trebamo pričati o onoj noći,jelda?“-promjenim temu što nas odmah uozbilji.Stvarno trebamo o svemu razgovarati.Ne mogu više čekati.
“Da…Znam da ti ne mogu više ništa tajiti.“-sjednemo oboje za  stol.Iznenadim se njegovim riječima.Mislila sam da će odugovlačiti i da mi neće ništa reći.To je radio svo ovo vrijeme.
“Uredu…Onda,što ti se desilo one noći?“-izvadim jedno jaje i par komada slanine  na svoj tanjur.Zayn napravi isto.Sviđa mi se da na ovo prelazimo mirno.Bez ikakve drame i vike.
“Preobrazio sam se.“-kaže izbjegavajući mi pogled.Vidim da je malo nervozan.Pa i ja sam.
“Preobrazio?“-upitam očekivajući objašnjenje.Ove riječi samo potvrđuju moje sumnje.Želim da mi to jasno kaže.
“Samo da znaš da kad ti sve objasnim nećeš se moći više vratiti.“-napokon me pogleda,ali nekim mrtvo ozbiljnim pogledom.Njegove riječi me malo uplaše,ali ja nemam što više izgubiti.
“Zayn,ja se nemam više čemu vratiti.“-iskreno kažem,a on kimne glavom i prođe,nervozno,rukom kroz kosu.Što god mi ima reći je jako ozbiljno.Nikad ga nisam vidjela ovako nervoznog.
“Di da započnem?“-nasmije se na silu.
“Od početka.“-kažem i odgurnem prazan tanjur sa strane.
“Pa,vidiš ja sam se rodio sa tim…tom,recimo,kletvom.“-započne,a ja kimnem i čekam da nastavi.
“Sve je započelo jedne noći na moj četrnaesti rođendan.Oduvijek sam znao da će mi se to desiti,ali nikad se točno kada.Bio sam sa Bladeom,Kirom,Astrid i Hunterom.Dakota je ostala kući,ne znam zašto…“-zastane i pogleda me.Nije siguran treba li nastaviti,ali mislim da zna da neću samo lako ovo pustiti.
“Pređi na bit.“-kažem nakon par sekundi tišine.Nevidim gdje ide s ovim,ali ipak drago mi je da barem nešto govori.
“Te noći sam se prvi put preobrazio.“-ponovno stane.
“Preobrazio u što?“-upitam znatiželjno.
“U svojeg vuka.Ja sam likantrop Delilah.“-gleda me nervozno.

***

Ej ljudi!Evo nam i 13. poglavlja.Nije nešto dug,ali eto,valjda je zanimljiv.Ovaj cijeli tjedan sam bila bolesna i nisam išla u školu.Trebam češće biti bolesna xD
Evo Zayn je napokon priznao tko ili što je.Svi ste vi to znali,uključujući i Del.
Hvala vam na svim votovima i komentarima na prošlom nastavku.Samo tako nastavite!Možemo li na ovom nastavku doći do 10komentara i 50votova?Ajde pokušajte :)
Što mislite da napravim kao onaj svoj dnevnik na wattpadu di zapisujem misli i tako?Recite mi u kom bili htjeli to čitati.
I pogledajte tu sliku sa strane koju je scary_lion napravila.Predobra je!Ako ste napravili takvu naslovnu samo mi ju pošaljite u poruke.Rado ću je staviti na sljedeće nastavke.

Love ya all,bye!