The Door(Croatian)

22.dio-Hi Daddy(Trip part 4)

22.-Hi Daddy(Trip part 4)

Od kad smo se probudili progovorili smo jedva dvije riječi jedno drugome.I ne,razlog tome nije to što nam je neugodno,nego što za par minuta idemo mojem ocu.Obadvoje smo nervozni.Osjećam kao da ću svaki tren eksplodirati.Ne mogu mirno sjediti i sve okolo mi smeta.Dugo nisam bila ovako nervozna.
Danas je ponedjeljak.Školu sam propustila i nije me trenutno briga za to.Samo želim vidjeti oca,škola može pričekati.Od kad je sve ovo počelo prije mjesec dana jedva išta učim,ne pišem zadaću i dobijam loše ocjene.Jednostavno ne mogu uz sve što se događa.Pitam se hoću li uspiti proći svoju zadnju godinu srednje škole.Moram se popraviti poslije ovoga inače neću imati pošten posao.Sumnjam da ću uopće ići na faks.Za to je potreban novac,a toga nemam od kad je otac otišao.
"Hajde,mislim da je vrijeme da pođemo."-Zayn me trgne iz razmišljanja.Trenutno smo u nekom jeftinom fast foodu na doručku.Barem ću imati što ispovraćati poslije ovog posjeta.
Dignemo se,ostavimo novac na stolu i odemo.Zayn vozi prema odredištu.Nikad ga nisam ni pitala gdje se to mjesto nalazi.Vjerovatno je mračno i skriveno u nekoj ulici u koju nitko ne dolazi.To bi imalo smisla.Ne možeš nekoga mučiti u središtu grada.To ni idioti nebi napravili.
"Tu smo."-parkira ispred neke zgrade koja izgleda kao ruševina.Imala sam u pravu.Ovdje nema nikoga.Sve je pusto.Mora da smo u nekom zapuštenijem dijelu New Yorka,ako to uopće postoji.Ali,sad me nije briga za tim.Želim vidjeti oca.
Dođemo do starih vrata.Zayn nesigurno pokuca na njih.Nakon par sekundi na njima se pojavi nabildani ćelavi čovjek sa hrpom tetovaža.Odmjerava nas.
"Ti si Zayn?"-kimne glavom prema Zaynu.
"Da,došli smo vidjeti Stevea."-pokušava zvučati samouvjereno.Čovjek onda pogleda mene.Kimne glavom u znak da ga pratimo,pa to i uradimo.Sve je prašnjavo,neuredno i,pa napušteno.Baš kao i iz vana.
Pratimo tog nepoznatog čovjeka do jedne prostorije koja izgleda kao dnevni boravak.Isto je potpuno napuštena.Čovjek dođe do divovske starinske peći i stavi ruku na zid pokraj nje.Ja i Zayn se zbunjeno pogledamo.Zgrabi dvjema rukama rub nečega i krene vući prema sebi.Makne zid sa strane koji je skrivao stepenice koje idu prema dole.Kao u podrum.Podsjeća me kao na scenu iz filmova kad potegneš knjigu na polici i ono ti otvori tajni dio kuće.Jako zanimljivo.
Približimo se čovjeku i pogledamo dole.Na zidovima su obješene svijeće da se vidi put do dole.
"Idite dole dok ne vidite dvojicu ljudi.Reci mu tko si i pustit će te unutra."-obraća se Zaynu.
"Hvala."-je sve što Zayn kaže i krene se spuštati stepenicama dok ga ja pratim.Čovjek ostane stajati na ulazu vjerovatno čekajući da se vratimo,pa da može zatvoriti tajni ulaz.
Dođemo do kraja stuba.Slijedi obični hodnik koji se uopće ne čini napušten kao ostatak zgrade.Nije dug,nekih pet metara i duž njega stoji puno vrata sa svake strane.Izgleda kao hodnik u hotelima gdje se nalaze sobe.I svaka vrata imaju svoj broj.Pitam se što se iza tih vrata nalazi.Dođemo do kraja hodnika na kojem nas čekaju dvoje ljudi.Izgledaju kao zaštitari i stoje ispred najvećih metalnih vrata na kojim je velikim slovima napisano Steve.Očito da otac dobija naluksuzniju sobu i usluge.
"Ja sam Zayn..."-pokaže rukom na mene-"...A ovo je Delilah.Došli smo vidjeti Stevea."-objasni im.Likovi nisu nabildani i ogromni kao onaj čovjek prije.Obadvojica su brinete i imaju pištolje zataknute za pojas.
"Ti si jedan od njegovih mučenika,jelda?"-lijevi upita,a Zayn samo potvrdno kimne glavom.To im obojici izmami osmjeh na licu.Što je u tome smješno?
"Pa,zabavite se."-drugi lik s desna izvadi ključeve i da ih Zaynu.Da,ovo će baš biti zabavno.Ipak,drago mi je što nisu mene išta pitali.
Njih dvojica se odmaknu od vrata da ih možemo otključati i ući.
"Ako nešto krene po zlu,samo vičite i dolazimo."-desni nam kaže,a mi potvrdno kimnemo glavom.Zayn stavi ključ u bravu i prije nego što je okrene pogleda u mene.
"Jesi spremna?"-upita da ga samo ja čujem.
"Ne."-priznam.Osjećam se kao da ću ispovraćati sve ono što sam pojela.
"Ni ja."-kaže i okrene ključ otvarajući još jedna metalna vrata.Samo što ovaj put znam što je iza njih.
Moj otac sjedi na stolici u sredini prostorije.Oči su mu prekrivene povezom,usta ljepljivom trakom,a ruke i noge su mu zavezane za stolicu.Odmah se primjeti da je jako smršavio.Odjeća mu je skroz krvava i cijela prostorija smrdi.Ova prostorija je slična onoj u mojoj kući.Samo je veća i vjerujem da ima puno više sprava za mučenje.
Otac samo sjedi mirno pognutom glavom.Trzno se kada smo ušli u prostoriju i to je bilo sve.Ne vidi nas,ali mislim da predpostavlja da su samo došli ljudi koji će ga mučiti.
Stojim ukopana na mjestu i gledam ga.Ne znam što da napravim.Boli vidjeti ga ovakvog.Ne znam bili mu otrčala u zagrljaj ili ga ispljuvala.Ne znam uopće tko je moj otac i nemam pojma kako bih se ponašala oko njega.
Zayn me cijelo vrijeme gleda čekajući da nešto napravim.Pogledam u njega ne znajući što da učinim.On kimne glavom prema mojem ocu u znak da napravim nešto.
Polako i oprezno mu se približim,pa se spustim na koljena pokraj stolice.
"Ej tata."-progovorim.Njegova glava se trgne u smjeru mojeg glasa.Počne mumljati i pokušava se osloboditi,ali uzalud.Otrgnem mu traku sa usta,a on se trgne od boli.
"D-delilah jesi to ti?"-njegov umorni glas upita.Slomim se na njegov glas.Njegov bolni,umorni glas.
"Ja sam,tata."-kažem na rubu suza.Spoji usne i primjetim kako su mu suze krenule iz poveza na očima.
"Jesam li mrtav?"-upita me pun nade.
"Nisi,došla sam te posjetiti."-na to izdahne razočarano.Nježno mu skinem povez sa očiju.Zatvori oči zbog nagle promjene svjetla.Napokon mu se vid oporavi.
"Delilah..."-gleda me sa tužnim smješkom.Još uvijek nije primjetio Zayna i drago mi je zbog toga.Ne želim da promjeni raspoloženje zbog njega.
Svoj dlan stavim ne njegovo naborano i umorno lice.Tako mi je nedostajao.
"Kako si me našla?Kako si uspjela ući?"-upita me zabrinuto,vraćajući se iz transa.Pogledam prema Zaynu.Tad ga otac vidi i odmah mu se lice uozbilji.
"Što Trica radi ovdje Delilah?Nisu te valjda uhvatili i donjeli ovdje?"-svoj pogled pun panike vrati na mene.
"Ne tata,Zayn me je doveo da te vidim...zadnji put."-teško govorim.Panika ga još uvijek ne napušta.
"Delilah moraš pobjeći odavde.Moraš otići što dalje možeš i zaboraviti na sve ovo..."-stane i pogleda u Zayna prestrašenim pogledom.Približi mi se koliko može.
"Moraš pobjeći od njih."-prošapće ne skidajući pogled sa Zayna.Tužno ga gledam znajući da mu se neće svidjeti ono što ću reći.
"Tata...Zayn mi je prijatelj.On mi ne želi nauditi."-nakon mojih riječi njegov pogled je odmah na meni.Kao da je zbunjen i bjesan.
"Zaslijepio te je Delilah,on je čudovište.Njegova vrsta je ubila tvoju majku!"-povisi glas na mene,očito bjesan.Dignem se s poda i odmaknem par koraka.
"To što je jedan loš ne znači da su svi takvi."-mirno kažem.Otac krene nešto reći,ali ga zaustavim.
"Nisam se došla svađati tata.Došla sam te pitati par pitanja i oprostiti se."-smiri se i polako kimne glavom,odustajući od prepiranja.
"Tata...što smo mi?"-pogleda u stranu kao da razmišlja što bi mi rekao.
"Na što točno misliš?"-upita ne gledajući me.
"Znam da nismo ljudi.Barem ja nisam.Ako će itko znati što sam,to bi bio ti."-kažem,bacajući se na pitanja.
"Ti si nešto posebno Delilah...I nešto vrlo rijetko."-napokon me pogleda.Znatiželjno ga gledam čekajući da nastavi.
"Ni sam ne znam točno što si i kako si nastala,ali predpostavljam da je tvoja majka imala nešto s tim."-krene objašnjavati.Što bi mama imala s tim?Koliko znam oduvijek je bila čovjek.Nikakvo natprirodno biće.Ali,možda je i to varka kao i pola mojeg života.
"Znakovi su bili tu od tvojih samih početaka.Znao sam da si čula vriskove iz one prostorije.I često si mjesečarila,ali ne uobičajno mjesečarenje.Stalno bi pričala s nekim.S nekim koga si zvala mama.A oboje znamo da je Olivia umrla."-zastane,gledajući moju reakciju koja je bila ništa.Kako se ničega od toga ne sjećam?Nisam mogla pričati s majkom.Ona je mrtva.To je nemoguće.Htjela sam nešto reći,ali me je pretekao.
"A noć prije nego što je Jedinica umrla cijela si se tresla,plakala,vikala...Bila si van sebe.Ista reakcija je bila noć prije nego što je Dvica umrla."-zbunjeno gla gledam.Da sjećam se nekih malih detalja kad sam bila jako uzrujana zbog nečega,ali ne mogu se sjetiti čega...
"A to je značilo samo jednu stvar,predviđala si smrt."-pogledam u Zayna koji ima isti izraz lica kao i ja.Oboma nam ovo zvuči glupo i čudno,ali ima smisla.
"Kad sam to shvatio odmah sam zaključio da si Banshee,glasnica smrti."-pogledam u Zayna koji izgleda manje zbunjenim.Očito on zna što je Banshee za razliku od mene.
"Neke stvari su se podudarale,ali ne sve.Kao prvo,u mojoj obitelji su svi ljudi kao i kod tvoje majke.Nisi mogla postati to što jesi iz čista mira.Banshee je potomak Bansheea,a ne čovjeka.Provjerio sam što sam najviše mogao sve naše rođake i pokojne članove obitelji.I nisam našao ništa.Nikoga nisu optužili da je lud jer vidi mrtve ili predosjeća smrt.Tako da je nemoguće da si to naslijedila od mene ili majke,a posvojena nisi."-zastane gledajući me.Pa,što sam onda ja?
"Kao drugo,Banshee često čuje svakakve glasove u mislima,a ti mi se nikada nisi žalila za takvo nešto,samo za vriskove,a to je bilo stvarno,ne dio tvoje mašte."-izdahne,pa uzdahne-"I treće,moći Bansheea tek počinju nakon velike tragedije,a ti si bila čudna i prije nego što si pronašla Oliviu mrtvu...i sretnija,ali još uvijek čudna."-napravi kratku pauzu.
"I kao treće,ne sjećaš se mjesečarenja niti razgovaranja s majkom,zar ne?"-gleda me čekajući odgovorom.Ja samo mrdnem glavom u znak ne gledajući u prazno.Sve ovo je puno toga za upiti.
"Da,tako sam i mislio.Banshee se inače svega sjeća."-završi.Ako nisam taj Banshee,što sam onda?Sve ovo me samo zbunjuje.Mislila sam da će barem on znati što sam,a ne mi samo dodati još pitanja.Još više stvari oko kojih se trebam brinuti.A najgluplja stvar je što se ničega ne sjećam.Ako mogu...ako mogu pričati s mamom onda bih se toga željela sjećati.Zayn je rekao da sam mu one večeri rekla da ga sestra pozdravlja,a i ona je mrtva.To mora nešto značiti.Da sam ovo saznala prije mjesec dana samo bih rekla da je to obično mjesečarenje i da se nemam oko čega brinuti,a sad kad znam za natprirodni svijet svaki mišić u tijelu mi govori da ovo nije samo obično mjesečarenje.Ovo je nešto puno više.Ja mogu razgovarati s mrtvima.
"Kako mogu saznati što sam?"-razbijem tišinu nakon nekoliko minuta.Tata krene mrdati glavom.
"Volio bih da i ja znam,ali sve sam pokušao Delilah.Mislim da je samo pitanje vremena."-gleda me sa žaljenjem.Uzdahnem.Želim promjeniti temu.Nisam ovdje došla samo zbog sebe.
"Dobro,sad kad smo s tim gotovi,želim znati zašto si godinama mučio nevine ljude,oče."-potrudim se da zadnju riječ ne izgovorim s gađenjem,i jedva uspijem.
"To je lako,zbog tvoje majke,naravno.I nisu nevini."-odgovori kao da je ovo pričao milijun puta.Zanemarim zadnju rečenicu.I uopće ne vidim žaljenje u njegovim očima.Niti mrvicu.
"Nju je ubio vukodlak i zato ih od tada mučiš,jelda?"-predpostavim ono što je očito.On samo kimne glavom ne pokazivajući nikakve emocije.
"Zašto onda nisi ulovio vukodlaka koji ju je ubio,a ne one koji nisu imali ništa s tim?"-prekrižim ruke.Ovaj razgovor me čini ljućom svake minute.
"Oni su čudovišta,Delilah,eto zašto sam to napravio.A sad se moja vlastita kćer druži s njima."-govori s gađenjem.Vidim da mu ne mogu promjeniti mišljenje koliko god pokušavala.On je izgubljen slučaj.
"Jedino čudovište ovdje si ti.Sramim se uopće te zvati svojim ocem.Ti si ubojica.Moj otac je ubojica..."-ne mogu ga više gledati.
"Samo sam radio ispravnu stvar."-nakon te rečenice mi je došlo da se izderem na njega.Da mu kažem da je lud i da ne zna šta priča,ali nisam.Samo sam duboko uzdahnula i izdahnula,smirivajući se jer znam da što god da kažem neće imati učinka,osim ovog.
"Znaš,da je mama još uvijek živa i da je vidila što si sve učinio zbog nje,zamrzila bi te."-jedva izgovorim cijelu rečenicu bez plakanja.I s tim zadnjim riječima krenem prema izlazu.Uhvatim kvaku,ali sekundu prije nego što je spustim i otvorim,riječi mojeg oca me zaustave.
"Čekaj."-kaže tiho,svojim umornim glasom.Polako se okrenem nadajući se da će se ispričati i reći da sam u pravu.Da mu je žao.
"Žao mi je što sam ti otežao život sa svim ovim,djevojčice,ali stojim iza svojih djela koliko god ti mislila da su ona pogrešna."-ne skidam svoj pogled s njegovog.Krenem nešto reći,ali me on pretekne.
"Molim te,imam samo još zadnju zamolbu."-čeka moj odgovor.Polako i nesigurno kimnem glavom u znak da nastavi.
"Mučili su me mjesec dana,znam da je to premalo za ono što sam ja radio,ali...Želim da sve to stane Delilah.Želim da me ubiješ."-protrnem od njegovih riječi.Isti tren pogledam u Zayna koji već gleda u mene.Ne želim ubiti svojeg oca,ali ne želim ni da trune ovdje i umire polako u boli.Još uvijek je moj otac.Još uvijek ga volim...
Tražim nekakav savjet u Zaynovim očima,ali on je izbezumljen kao i ja.Zato sama odlučim.
Uzmem nož sa najbližeg stolića s spravicama za mučenje i odem do oca.Gleda me sa tužnim smješkom u očima.Vidim da želi umrijeti.Jako.
Podignem nož,a on zatvori oči još uvijek sa smješkom na licu.Stojim tu,skupljajući dovoljno hrabrosti da zabijem ovaj nož u njegovo srce.Da ubijem svojeg oca.
Zaynova ruka se nađe na mojoj,sprečavajući me u zadnji tren.Pogledam ga zbunjeno.
Uzme mi nož iz ruke i pomakne me u stranu.
"Okreni se."-naredi mi.Nesigurno se okrenem od prizora koji će se upravo desiti.Znam što će napraviti.Učinit će to umjesto mene jer zna da bi me to ubilo kasnije.
"Imaš li kakvih posljednjih želja seronjo?"-Zayn ljutito progovori.Moj otac se nasmije.
"Reći ću Oliviji da je pozdravljaš,djevočice."-nakon njegovih zadnjih riječi čujem samo brzi,kratki uzdah,pa duboki izdah.Onda čujem kako Zayn ispusti krvavi nož na pod.
Pojavi se ispred mene i brzo otvori metalna vrata.Uzme me za ruku i povuče prema izlazu.
"Ne okreći se."-naredi mi,ali ga ne poslušam.Uhvatim zadnji prizor mojeg oca,sa velikom krvavom mrljom na prsima,kako sjedi na stolici i glava mu je nagnuta sa strane.Još uvijek ima smješak na licu i čvrsto zatvorene oči.Gotovo je.Službeno sam zadnji član obitelji Stone.
"Zbogom tajo."-prošapćem dok mi krupne suze cure niz obraze.

***

Uh,ne znate kako mi je bilo teško ovo poglavlje napisati.Oduvijek sam znala da će naš dragi Steve morati umrijeti.To je bio dio plana od početka.Ne znam što vi točno mislite o Steveu,pa recite u kom.
I kao što vidite,ovdje prvi put spominjemo ime Delilahine majke.Olivia.Sviđa li vam se?Što mislite o njoj?
I želim da mi odgovorite na ova pitanja-Jeli Delilah dobro postupila što je ostvarila očevu zadnju želju?Što bi vi napravili na njezinom mjestu?

R.I.P Steve Stone

Volim vas sve,bok!
Btw,poslušajte pjesmu sa strane <3