The Door(Croatian)

23.dio-Graveyard

23.dio-Graveyard

Sad više nemam obitelj.Samo smo Aragon i ja ostali.Uopće ne znam kako bih se trebala osjećati.Bili trebala plakati?Smijati se?Šutjeti i pustiti da sve samo prođe?
Trenutno ne osjećam ništa osim nostalgije.Nedostaju mi dani kad je moja obitelj bila na okupu.Sretna.Mislila sam da će to tako zauvijek ostati,ali očito sam bila u krivu.Život se umješao i sve uništio.
Ne mogu ni plakati iako želim jer znam da to pomaže.Želim se dobro isplakati i pustiti pola svoje tuge van suzama,ali ne mogu.Osjećam se prazno,potpuno prazno.Kao da su se sve emocije izlile iz mene.
Kad smo se vratili Toby je već spavao na kauču sa Aragonom.Zapravo mi je drago što je spavao jer sam trebala barem jednu noć biti sama sa svojim mislima.To sam i rekla Zaynu kad je ponudio da prenoći kod mene.
Ne znam što on misli o svemu ovome.Nisam ga ni pitala jer jednostavno nisam željela razgovarati o tome,a sad sam zabrinuta.Ipak je on onaj koji ga je ubio i ne znam kako to utječe na njega.Znam da ga je mrzio,ali Zayn je dobra osoba i sumljam da bi ovo ponovno učinio da može vratiti vrijeme.Učinio je to zbog mene i jako sam mu zahvalna zbog toga.
Na neki način osjećam olakšanje.Drago mi je da se više ne moram brinuti o ocu.Ne kruže mi ona ista pitanja u glavi koja sam imala dok je bio živ.Jeli dobro?Muče li ga?Gdje se nalazi?Hoće li mi objasniti neke stvari kad ga vidim?Ta polovica pitanja je nestala,ali došlo je jedno novo,koje je puno gore nego ova prijašnja pitanja.A to je-Što sam ja?Ne tko,nego što.Ja nisam ljudsko biće.Ljudi ne mogu pričati sa mrtvima.To će me pitanje stalno proganjati dok ne pronađem odgovor.
Tako da,ne,mojim brigama nije došao kraj iako sam mislila da oće nakon ovog posjeta.Samo sam prošla prvu fazu.Pitam se kakva će biti druga.
Znam što sada trebam napraviti.Bit ću tu za Tobya i pokušati srediti svoj život.Moram naći posao.Da sam bar nekakvo biće koje može račune plaćati lišćem.Imam puno dvorište toga.Još jedna stvar koju trebam napraviti,maknuti lišće iz dvorišta i pokušati malo srediti taj uvenuli vrt.Kuća iz vana ne izgleda baš krasno,a dvorište samo još više uprlja taj pogled.Kao da je ukleta i iza nje ogromna šumetina.Ako barem zasadim par cvjetova do proljeća će izgledati...vedrije?Možda i malo manje ukleto.Da,time ću se pozabaviti ovih par dana dok ne smislim nekakav plan za ozbiljnije stvari koje slijede.Zayn će mi pomoći da saznam što sam.Nisam to zaboravila,samo želim imati par dana za sebe i raditi obične stvari koje obični ljudi rade.Kao uređivanje vrta,traženje posla i učenje.I naravno,Toby.Pomoći će mi u svemu tome.Najgore što sada može napraviti je zaključati se u sobu i sjediti tu tjednima.To sam ja učinila,pa pogledajte gdje sam sad.Planiram kako urediti vrt nakon smrti mojeg oca.Kao da se ništa nije desilo...Ali,ne mogu si pomoći.Jednostavno nisam tužna.Moj otac je umro skupa s mamom.Poslije toga je postao stranac.Baš kao i ja njemu.Nije da ga ne volim više,volim ga,jako,ali ne ovog novog njega,nego onog prije smrti mame.Ne osuđujem ga zato što se promjenio,i ja sam,ali ne ovoliko.I ja sam tražila osvetu za ono što je učinjeno mami,ali nisam otišla toliko daleko.
Promjenila se jesam.Puno.Postala sam smirena,uvučena Delilah.A imala sam samo sedam godina.Plakala sam prvih par tjedana,a nakon toga sam odjednom stala.Imala sam te faze.Tuga,bjes,pa mir.Kad sam se napokon pomirila s činjenicom da mi je mama mrtva i da se neće vratiti,moje emocije,kao da su se naglo spustile.Nisam bila uzbuđena u uzbudljivim situacijama,nisam bila tužna u tužnim,niti ljuta kad sam se trebala derati na nekoga.Imala sam visoku toleranciju i imam je do dan danas.Uvijek su mi emocije bile tu negdje na sredini,uvijek kontrolirane i na mjestu.Ne govorim da sam uvijek imala istu facu bez imalo emocija,samo sam se drugačije nosila s njima.Tako je i dan danas.Možda vam se to ne čini,ali to je velika promjena za dijete od sedam godina.Bila sam dijete do te godine,a nakon toga se sve mijenjalo.
Ali,to sada više nije bitno.Moram nastaviti sa životom.To je jedino rješenje.Ne mogu tugovati.Jednostavno se ne osjećam kao da trebam plakati i ponovno isključiti sve.Nisam tužna,i to me zbunjuje.Ali sam i na neki način sretna što nisam tužna.Jako mi je žao mi je što je otac umro,ali ne osjećam onu bol u prsima koju sam osjećala kad je majka umrla.Možda zato što je postao čudovište kojemu nije bilo pomoći.