The Door(Croatian)

15.dio-Aragon

15.-Aragon

Možda ja ovo mogu.Nemam više što izgubiti.Ako kažem ne,to je samo još jedna izgubljena osoba koja mi je nešto značila.A ako kažem da?Što onda sve slijedi?Bio je iskren samnom i sve mi objasnio.Veliko je olakšanje što će moći naučiti kontrolirati svoju preaobrazbu,ali imam nekakav osjećaj da to nije jedini problem.Naprimjer,njegova obitelj.Kako bi me oni prihvatili,ako sam kćer čovjeka koji je mučio dvoje njihovih članova,a da je jedan mrtav?Kad bi saznali tko sam odmah bi me ubili.Barem tako ja mislim.Nisu oklijevali s mojim ocem,zašto bi onda samnom?Ali,možda me uspiju prihvatiti kao što je to Zayn napravio.Ni sama ne znam kako je to uspio.Oni vjerovatno znaju za mene.Dakota im je sto posto rekla,ali ni ona ne zna tko sam ja zapravo.Samo me je vidjela i ništa drugo.Još uvijek se čudim odakle mi hrabrost da sam joj se tako suprostavila.Sad mi je čak i žao zbog toga.Valjda je Zaynov uvrijeđeni izraz na licu u meni nešto probudio i jednostavno mi je nagon govorio da ga branim.Valjda ti likantropi nekako čudno utječu na obične ljude.Ili Zayn tako utječe na mene.Pitam se dali ja na njega tako utječem?
Ustanem se sa svojeg toplog kreveta.Znam da nema šanse da ikako zaspem nakon svega što se desilo.Moje misli mi to ne dopuštaju.
Pogledam kroz prozor.Mrkli mrak.Mora da je negdje oko tri sata ujutro.
Aragon me ne pušta nigdje samu.Čak i spava samnom,ali je to uobičajno za nas.Tako mi je drago što imam tog pasa.Kao da mi samo njegov pogled govori da zna kako se osjećam i da me razumije,bez ikakvih riječi.Njegov pogled i nježne radnje su mi dovoljne da me utješe.On je kao moj stari prijatelj koji zna sve moje tajne i patnje iako mu nisam govorila o njima.Ari sam to osjeti i reagira tako da me te njegove malene radnje odmah umire i utješe.Bilo to da stavi svoju glavu na moje bedro ili da me tiho promatra.Zar nije čudno da psi to mogu?Da se ponašaju kao tvoj najbliži prijetelj?Ponekad se pitam dali je on stvarno pas ili samo plod moje mašte.Dali to svi psi rade i dali se njihovi vlasnici tako osjećaju prema njima?A možda sam to samo ja.Možda to ima veze s tim da nemam toliko bliskih osoba i da s Aragonom djelim ovu kuću koja je prevelika za oboje.Toliko tihu kuću da mi dođe da si isčupam kosu.Prije bi tu barem ponekad čula očev glas,ali sada ni toga nema.Samo ja i Aragon.Zbog toga mi nedostaje Zayn.Dok je on boravio ovdje imala sam s kim pričati i zabaviti se,a sad je on otišao i napravio sebi savršenu kuću.Ne krivim ga.Drago mi je što se smjestio u tako prelijepu kućicu,ali ljuti me što sam ja ovdje sama.Vjerovatno sam samo sebična.Ili mi on nedostaje...Možda oboje.
Zavežem svoju divlju kosu u pundžu.Uzdahnem naporno i ulijem si toplo mlijeko u šalicu.Dodam kakao i sve to promješam žlicom.Nisam se trudila svjetlo upaliti.Dovoljno dobro vidim i bez njega.Mrak me opušta.
Zavalim se na kauč i isti tren Ari legne pokraj mene.Češkam ga i ispijam kakao u mraku.Otkako me je Zayn odbacio kući ne mogu prestati razmišljati.Hrpa problema se samo uvaljuje u moj jadan život.Zbog toga ni ne mogu spavati iako sam umorna.Kao da sam nekakav magnet za probleme.Dođe mi da sve to odbacim i da živim malo kao što većina mojih vršnjaka to radi,ali ne,uvijek me nešto i u tome mora spriječiti.
Nakon nekog vremena mi dosadi ležati i buljiti u mrak.Na televiziji nema ničeg zanimljivog.Samo hrpa pornića.Blago meni.Čini se da ću se ubijati od dosade.
Zvuk zvona mog jadnog mobitela me je probudio.Skoro sam pala s kauča skupa s Arijem koliko sam se prepala.
“Ko je?“-javim se,pokušavajući zvučati odmorno.
“Ti stvarno nisi normalna!“-Tobyev ljutit glas mi se prodere u uši.O,da...Zaboravila sam na njega...
“Okrenem se na par minuta i ti nestaneš.Zovem te na taj jebeni mobitel i ne javljaš mi se dva jebena dana.Mislio sam zvati jebenu policiju Delilah!“-dere se,a ja odmaknem mobitel od uha.Stvarno je ljut.Vidi se jer stalno ponavlja riječ jebeno.To je jedan od znakova kad je stvarno ljut.A i dere se.Jako.
“Pa,zašto jednostavno nisi došao kod mene?“-upitam zbunjeno.
“Misliš da nisam jebeno došao?!Jučer oko deset sam stajao kao jebena budala ispred tvojih jebenih vrata i nitko se nije javljao!Mislio sam da ti se nešto desilo!“-nastane duga tišina.Tada sam još uvijek bila kod Zayna.Tek sam se probudila u to vrijeme.
Da,ja sam kriva.Potpuno sam zaboravila na Tobya.Otišla sam s Zaynom i nisam ni pomislila da bih mu se trebala javiti.Bila sam tako zamišljena da nisam razmišljala.To zvuči jako zbunjujuće...Cijeli dan sam samo razmišljala o vukodlacima da sam potpuno zaboravila na svijet oko sebe.Toby još uz sve stvari koje se dešavaju njegovom ocu mora razmišljati i o meni.Baš sam krasna prijateljica.
“Toby...“-prekine me zvuk bip i više ne čujem njegovo disanje.Prekinuo je.Toliko je ljut na mene da je prekinuo.Koja sam ja kučka.Moram razgovarati s njim.Mora mi oprostiti.On je jedna od dvije osobe u mojem životu kojima nešto značim.Ne mogu i njega izgubiti.
Iz razmišljanja me trgne zvuk trube ispred kuće.Po drugi put danas sam skoro pala s kauča.Dignem se,ostavljajući Aragona samog na kauču,i odem do prozora.Vani polako izlazi sunce,ali je još uvijek mračno.Usmjerim svoj pogled na cestu i ugledam crni džip parkiran ispred moje kuće.To je Zayn.
Izađem vani.Val vjetra me naglo ispuše.Kako mrzim ovo vrijeme u Astoriji.
Zayn izađe iz džipa kad vidi da dolazim.
“Što radiš ovdje tako rano?“-zbunjeno ga upitam.Mislila sam da će mi dati prostora da razmislim o svemu,a evo ga ovdje.Teško je razmišljati ako me on proganja okolo.
“Došao sam te odvesti...Jesi li ti u piđami?“-odmjerava me.Pogledam dolje i shvatim da sam izašla vanka u piđami.Stvarno ne mogu normalno razmišljati oko ovog lika...
“Da...ovaj...Čekaj.“-stanem zbunjena-“Došao si me odvesti gdje?“-osjećam se kao da sam s Marsa pala.Gleda me kao da sam prolupala.
“U školu...“-sporo kaže.Odjednom me stvarnost udari šakom u lice.Ponedjeljak je!
“Bemti!“-opsujem i otrčim u kuću ostavljajući Zayna da urla od smija.Mislim da se nikada brže nisam spremila za školu.Ostavila sam Aragonu nešto za jesti i izjurila vani sa torbom koja mi udara u leđa dok trčim.Otvorim suvozačeva vrata i sjednem u auto.Dočeka me Zayn koji se još uvijek smije.
“Znaš,ti si kriv za sve ovo.“-kažem što ga zbuni.
“Ja?Kako?“
“Nisam razmišljala o ničemu drugome i vidi što mi to čini.“-zakukam.Nisam ni domaći riješila kojeg imam na hrpe.
“Čak sam i izgubila najboljeg prijatelja.“
“Tobya?“-upita i odmah se uozbilji.
“Da...“-uzdahnem duboko i izdahnem od stresa s kojim sam očito vjenčana.
“Ma ne brini.Što god da je,samo mu se ispričaj i bit će sve u redu.“-pokuša me utješiti.
“Nadam se...“-prošapćem.
“Gle,danas poslije škole te vodim na ručak da popričamo o svemu.Moram ti se iskupiti za onaj novac koji si mi dala za taxi.“-kaže i pogleda me na tren,a ja samo kimnem.Znam da nismo završili sa objašnjavanjem.Moram ga pitati za svojeg oca kojeg moram posjetiti u New Yorku.Rekao je da će me odvesti,a ja ga držim za riječ.Plus,imam još pitanja u vezi njegove vrste kojih sam se sjetila jučer.Čudno je to,kako se ne mogu sjetiti pitanja kad ga trebam postaviti,a poslije mi sami dolaze.Možda ih trebam početi zapisivati.