The Door(Croatian)

28.dio-100% sure

28.-100% sure

Ostali smo oko pet sati u podrumu kuće i čitali.Iako smo preskočili školu da bi pročitali jedva tri knjige od mogućih petnaestak osjećamo se izmoreno.Ove knjige nije baš tako lako čitati.Većina su starinske i ima puno riječi i izraza koje nije tako lako razumiti,ali smo uspjeli,iako nismo ništa našli dalje od Reapera,a u međuvremenu smo saznali da nikada nije viđen ili zabilježen ženski Reaper.Stvarno nam treba nekakva pomoć jer mislim da ako ovako nastavimo,nećemo ništa naći.
"I što ćemo sad?"-Delilahin glas me trgne iz razmišljanja.Vozim je do kuće Bladeovim džipom.Još jedna stvar,stvarno trebam kupiti auto.
"Stvarno ne znam,čitanje ovih knjiga traje danima,a internet nam ne može pomoći jer su tamo sami mitovi koje su ljudi izmislili."-izdahnem umorno.
"Znam,ja stvarno želim što brže saznati što sam.Ako ovako nastavimo nećemo ništa naći do Uskrsa."-nasmješim se na njezine riječi.Svako od nas je uzeo knjigu sa sobom koju možemo ponjeti kući da ih pročitamo.Naravno da nećemo odustati od čitanja jer možemo nešto naći u tim knjigama,ali sve to traje predugo.Auto ispuni tišina jer se obadvoje pokušavamo sjetiti neke druge opcije.
"Možda bi moja obitelj nešto mogla znati?"-upitam je s trunkom nesigurnosti u glasu.Znam kako se Delilah osjeća u vezi moje obitelji.Znam da ih se boji,iako to nikada nije rekla,ali i ja bih se bojao da sam na njezinom mjestu.Ipak,svaki tren bi mogli saznati da je Steveova kćer,a što bi se onda desilo?Moja obitelj mrzi Stevea iz dna duše i ne krivim ih zbog toga,ali ako sam ja zavolio Dely,zašto nebi ni oni?Ona me je spasila i skroz je nevina u ovom slučaju,ali još uvijek mislim da moja obitelj to nebi shvaćala.Oni su drugačiji,može se reći da su malo zastarjeli,ne na onaj način da ne shvaćaju tehnologiju ili pop muziku nego na način shvaćanja ljudi.Mislim da još uvijek žive u tom dobu gdje se ljudi i likantropi nebi smjeli mješati.Gdje ne prihvaćamo one koje imaju lošu prošlost ili u Delilahinom slučaju lošu obitelj.
"Ne znam Zayn...Iskreno,strah me je."-pogleda me svojim velikim,tužnim očima.
"Što ako nekako saznaju?Mislim da više nikad nebi vidjeli jedno drugo,možda čak nebi ostala živa da saznaju.Koliko god se činili dragi toliko su zastrašujući kad im netko naudi obitelji."-skrene pogled u krilo,nervozno se igrajući s prstima na ruci.
"Neću dopustiti da ti se nešto desi Dely.Riješit ćemo ovo.Možda će nam trebati vremena,ali uspjet ćemo."-sigurno kažem,što joj natjera malen smješak na licu.

Delilah P.O.V

Osjecam hladan zrak po koži i odmah se naježim.Osjećaj hladnoće se duplo poveća što me natjera da otvorim oči.
Trebalo mi je par sekundi da skužim da se nalazim usred šume,u snijegu.Iako sam se tek probudila imam jako velik osjećaj da nešto nije uredu.Ono što je pogoršalo situaciju je noć i činjenica da sam gola do kože.Krasno.
Kako se nisam smrznila do smrti?
Kako sam uopće završila ovdje?
Vjerovatno sam opet imala svoj Bloody Dely trenutak.Koga sam ovaj put ubila ili otela?
Polako se dignem sa tla prekrivenim snijegom i prekrijem grudi rukama.Smrzavam se.
Okrenem se oko svoje osi pokušavajući prepoznati u kojem dijelu šume,ali uzalud.Jedva išta vidim jer je mrkli mrak,a jedino svijetlost mjeseca nešto osvijetljuje.Ne vidim svoju odjeću nigdje u blizini.Čini se da ću se vjerovatno smrznuti do smrti.Ili to ili će me medvjed pojesti.Možda ću čak ja njega napasti i iskoristiti njegovo krzno kao odjeću.Bože,što mi je da ovoliko gluposti pričam?
Moje glupe misli prekine šuštaj koji sam čula iza sebe.Isti tren se ukočim u mjestu,te naglo okrenem ali ništa ne vidim osim crnine i drveća.Prekrijem jednom rukom grudi a drugom svoje donje ženske dijelove.Nažalost nemam tri ruke da si pokrijem i stražnjicu.
Zatim krenem što brže hodati u suprotnom smjeru od zvuka.Imam jako loš predosjećaj u vezi ovoga i znam da je netko ili nešto tamo i da me promatra.Zapinjem za silne grane i kamenja dok pokušavam što brže pobjeći.Snijeg je prekrio svo tlo tako da i ne vidim kuda gazim,a stopala su me već počinjala boliti od svih puta kad sam zapela za nešto.
Nakon nekih desetak minuta mojeg sporog bjega još uvijek sam osjećala da je netko iza mene i da me prati.Zadnji put sam se spotaknula i pala na tlo u hladni snijeg.Vid mi se zamutio i osjećala sam da mi hladnoća ulazi kroz kožu u mene.Kao da mi zaleđuje organe hladna,hladna voda.Vidjela sam visoku crnu lebdeću sjenu iznad sebe,a onda je sve postalo mrak.Zadnje što sam čula je prigušeni glas.
"Mamuriena!?"
I zadnje što sam čula u svojoj glavi je bio iritiran ljutit glas koji kao da je uzvraćao crnoj sjeni.
"Marzanna."