The Door(Croatian)

11. dio- Never trust a skinny cook

11. dio-Never trust a skinny cook

Zayn P.O.V

Hladnoća mi prođe tijelom.Otvorim polako teške kapke i razgledam okolo. Sjetim se svih događaja od jučer,ili bolje rečeno,danas.Čekaj malo,ja sam vani.Nisam više u zatvorenom prostoru.Vani sam!U šumi.
Brzo se dignem sa tla i shvatim da sam potpuno gol.To je zbog preobrazbe.Potpuno sam zaboravio kako je preobraziti se.Moje stare preobrazbe su bile u zatvorenom prostoru dok sam bio vezan.To nije nimalo dobro iskustvo.Boli kao sam vrag svaki put,ali poslije se osjećaš slobodno i odlično.Kao da možeš napraviti što god poželiš.Nažalost,Delilahin otac me je oteo prije nego što su moji treninzi počeli.U njima sam trebao naučiti kako biti svjestan stvari koje radim dok sam vuk.Ovako se ne sjećam ničega što me zabrinjava jer ne znam jesam li naudio Del.Zadnjeg čega se sjećam je njezin prestravljeni pogled prije nego što je otišla iza onih vrata.Moram se uvijeriti da joj nisam naudio.Ali prvo moram pronaći odjeću.Ne mogu je špiunirati gol sa drveta kao nekakva čimpanza.Mislim da bi pala u nesvijest da me vidi golog.Moje tijelo bi je zaslijepilo od ljepote.Ipak mi cure ne mogu odoljeti.Stvarno dugo nisam pričao sa nekom curom osim Del i Dakote.Bit ću iskren,djevac sam.Za sve to je kriv Delilahin otac.Otet sam kad mi je bilo petnaest godina,nisam baš tad imao vremena za sex.Sad kad sam slobodan,mogu uraditi što god mi je nedostajalo dok sam bio zarobljen,a sex je tu negdje na vrhu.Ipak moram prvo posjetiti svoju dobu staru obitelj i zapanjiti ih svojim posebnim moćima koje su me vratile iz mrtvih.Da,to je prva stvar na mojoj listi stvari za uraditi.
Usredotočim se na miris,disanje,zvuk i vid.Odmah mi se sva osjetila izoštre,a ja se usredotočim na samo jedno.Miris.Prvo što namirišim je šuma,pa slijedi srna,pa izmet...i napokon miris Delilah.Uhvatim njezin miris i krenem trčati za njim.U par sekundi nađem robu na stablu koju mi je ostavila baš onako kako sam joj rekao.To znači da je uredu.Uzmem odjeću sa grane.Obični sivi duks i crna trenirka.Ne miriše ni malo na njezinog oca nego na Del što je čudno.Možda je ovo njezina odjeća.Oduvijek sam mislio da su muškarci oni koji bi posuđivali curama svoju odjeću,valjda je to sa Delilah drugačije.Čudim se da ima odjeću moje veličine.Ali mi je drago što mi nije dala njegovu odjeću jer ne želim da me njegov miris prati posvuda.Ne mogu ga više ni pogledati,a kamoli mirisati.Čim osjetim njegov miris dođe mi da se ispovraćam do smrti.Miris Delilah je puno bolji i ne smeta mi niti mrvicu da me prati.Zapravo mi se to sviđa.Miriše na breskve što je tako umirujuće i slatko.Trgnem se iz maštanja kad kroz mene prođe još jedan val hladnoće.Puše bura i smrzavam se.Brzo navučem odjeću na sebe i uputim se prema Delilahinoj kući.Moram provjeriti jeli sve uredu inače neću moći mirno spavati.Ne želim da me vidi jer još nisam spreman objasniti joj sve.Znam da ima milijune pitanja i da je jako zbunjena,ali morat će malo pričekati.Napokon sam izašao iz onog pakla i želim prvo vidjeti svoju obitelj.Nadam se da to razumije i da neće misliti da sam ju prevario.

Pomoću svog nadnaravnog vida gledam Delilah kroz prozor.Popeo sam se na stablo koje je malo dalje od kuće,ali još uvijek ima pogled na nju.Pije kavu u kuhinji i gleda u prazno,zamišljena.Prođe rukama po licu i zastane na kosi,te puhne izmoreno.Vidim joj po izrazu lica da nije spavala.Poželim otići do nje,ali se sjetim da je bolje da ne ulazim.Sad kad vidim da je dobro,mislim na fizički dobro,mogu otići svojoj obitelji.
Udaljim se od njezine kuće i pratim cestu prema gradu.Njezina kuća nije daleko od grada.Od Astorie.Oduvijek sam volio ovaj grad.Nije premal,a ni prevelik.Smješten pokraj prekrasnog tihog oceana.More i šume,najbolja kombinacija u jednom gradu.Napokon dođem do populacije i sretno uzdahnem.Nije me bilo tri godine,ali se sjećam svakog kuta ovog grada.Kuća mi je udaljena naj manje sat vremena hoda odavde.Stavim ruke u džepove.Osjetim nekakav papirić u džepu.Izvučem ga,pa odmotam.
Nadam se da ti je veličina dobra.Ostavila sam ti novac za taxi.Vrati se brzo,imamo puno toga za raspraviti.
Nasmiješim se njezinoj poruci.Izvučem iz drugog džepa pedeset kuna koje mi je ostavila za taxi.Stvarno je obzirna.Vratit ću joj novac čim je ponovno vidim.Zovnem taxi koji odmah stane.Uđem i zalupim vrata auta.To je to,napokon ću vidjeti svoju obitelj.
Izađem iz auta kod velike sive kuće.Dadem vozaču novac nakon čega otiđe.Iz vanka se ova kuća čini tako pustom i tmurnom,ali čim bi ušao čulo bi se milijun glasova i komešanja.Ova kuća je uvijek bila puna.Našu obitelj su činili svi ljudi koji su nam bliski i kojima vjerujemo.Imamo preko deset članova obitelji.Zato nam je i trebala ogromna kuća gdje bi svi stali. Neki ne žive s nama,ali ih još uvijek smatramo članovima obitelji.Stvarno dugo nisam bio ovdje.Vidim da se i ponešto stvari promijenilo.Majka je prije imala malen vrt pun ruža,sad je na tom mjestu osušena trava i zemlja.Sjećam se da je volila taj vrt.Usrećavao ju je.Možda se to sad promijenilo.Tko zna koliko se još stvari promjenilo dok me nije bilo.
Stanem ispred vrata.Nisam siguran što bi trebao reći kad me vide.Nisam baš ni razmišljao o tome.Vjerovatno će svi popadati u nesvijest osim mojeg oca,koji bi se samo nasmiješio i rekao-“Trebao si doći prije svojeg sprovoda.Uzalud sam novac trošio.“Da,tako nešto bi on rekao.Ma zajebi sve ovo,improvizirat ću.Uhvatim ručku i odgurnem vrata.Na moju sreću nisu zaključana.Hodnik je potpuno prazan i sve je tiho.Čudno...Ošetam ravno prema dnevnom boravku.Ugledam na kauču Bladea kako sjedećki spava samo u boksericama.Nasmješim se prizoru.Zaboravio sam da su se svi preobrazili jer je bio pun mjesec.Zato je kuća tako tiha.Ostatak obitelji je vjerovatno raštrkan po šumi gdje su svi zaspali osim naravno Bladea.Zemlja i tvrdoća nisu njegov tip.Vjerovatno je nakon preobrazbe dopuzao dovde,ostavio otvorena vrata i odmah zaspao na kauču.
Dođem do njega i protresem ga da se probudi.Mumlja nešto i polako otvori oči.Čim skuži da sam to ja odgurne me i skoči iza kauča.
“Stari,smiri se.Ja sam.“-kažem mu,još uvijek iznenađen njegovim ninja refleksima.On i Dakota su jedini znali da sam živ.Jedini su me i vidjeli.
“Oprosti,prepao si me.Nije te bilo tri godine,pa sam se iznenadio kad sam te vidio.“-zaobiđe kauč i kratko me zagrli u znak pozdrava.Odmakne se i nasmješi još uvijek me gledajući.Od zadnjeg puta kad sam ga vidio narasla mu je kratka brada.Smeđa kosa sa svijetlo-smeđim pramenovima mu je izrazito neuredna.
“Uredu...Onda,di su ostali?“-upitam.Znam da nije raspoložen za razgovor.Ipak je bila naporna noć
“Mislim da je tvoja mama u svojoj sobi,a ostali su vjerovatno vani.“-rastegne se i zjevne,a ja kimnem glavom.
“Idem sad u krevet.Kad se probudim imamo puno stvari za nadoknaditi.“-mahne rukom i ode.Bladea nije briga za ništa dok je umoran.Zato nisam očekivao neku super energetičnu dobrodošlicu od njega.Uzdahnem i krenem na drugi kat.Drvene stepenice mi škripe pod nogama dok hodam.Vidim red slika uz dužinu stepenica na zidovima sa strane.Ugledam sliku sebe i Kire.Primjetim da je to jedina crno-bijela slika.Stvarno misle da sam mrtav.Pomalo sam i ljut na njih zato što me nisu tražili.Tražili su Kiru par mjeseci i onda jednostavno odustali zbog naredbi mojeg oca.Samo smo ja i mama nastavili,ali nismo uspjeli.
Skrenem pogled sa slike koja mi je donosila toliko lijepih uspomena koje su postale bolne.Želim da je sad tu pored mene.Da se smijemo kako smo nekada to radili.Cijela obitelj je bila vedrija zbog nje.Odguram sjećanja na nju duboko u mrak.Ne želim se sjetiti.Ne želim jer sam gotov sa tugovanjem.Sad je vrijeme za moj povratak i nadoknadu svog vremena kojeg sam izgubio.
Pokucam na majičina vrata par puta čekajući njezin poziv.
“Tko je?“-javi se glas koji mi odmah natjera smješak na ustima.Napokon ću je vidjeti.Ovo nije san.
“Ja sam.Zayn.“-kažem oprezno čekajući njezin odgovor.
Nakon par sekunda tišine,progovori-“Uđi.“
Polako odgurnem vrata i ugledam ju kako sjedi na krevetu i gleda u mene nasmiješena.Crvena kosa joj pada niz ramena.Izgleda umorno i iscrpljeno.Ogromni podočnjaci su joj visili ispod očiju.Promjenila se.Stres i tuga ju izjeda.
“Izgledaš nevjerovatno stvarno ovaj put.“-kaže smješeći se.Njezine riječi me zbune.
“Kako misliš?“-upitam zbunjeno.Krene spremati krevet.
“Često te viđam Zayn.Sve odkad su prekinuli potragu za tobom.Ali nikad do sad nisi izgledao tako stvarno.“-kaže i pogleda me na tren,smješeći se.Priviđala me je?
“Mama,to sam ja.Vratio sam se.Nisam vizija.“-priđem joj,a ona se uplašeno uzmakne.
“Ne nisi.Ti si mrtav.“-kaže i primjetim kako joj suze oči.
“Nisam mrtav.Oslobodio sam se iz onog pakla.“-ponovno joj priđem i uzmem ruke u svoje.Naglo se trgne kad je dodirnem.
“Z...Zayn?“-promuca gledajući me kao da je vidjela prvo svjetsko čudo.Valja u svojim predviđanjima mene nije mogla osjetiti dodir jer zapravo nisam bio stvaran.
“Ja sam.Živ sam.“-kažem joj nakon čega joj suze poteku obrazima i privuče me u zagrljaj.Krene plakati dok me stišće u zagrljaju koliko god može.
“Tu sam.Ne idem nigdje.“-pokušam je utješiti.
“Mislila sam da si mrtav.“-kaže kroz plač.
“Uspio sam pobjeći.On nam više neće biti prijetnja“-odvuče me iz zagrljaja i uhvati za remena.Gleda me sretno.Travi ruke na moje obraze.
“Ne mogu vjerovati da si se vratio.Tako sam sretna.“-povuče me u još jedan medvjeđi zagrljaj.
“Prestani plakati.Idemo iznenaditi druge.“-oprezno joj obrišem suze i krenemo niz stube u dnevni boravak.Nisam joj rekao ništa u vezi Delilah jer znam da bi je tako samo doveo u opasnost.Pokušali bi ju ubiti jer je kćer onog monstruma.Ne želim to niti mrvicu.Nije zaslužila ništa od toga.Da me nije izbavila još uvijek bi bio tamo zavezan i čekao da se Steve vrati kako bi nastavio sa mučenjem.Zato kad odem zadnji put da ga vidim,povest ću nju sa sobom.Tako ću joj se odužiti.Stvarno je čudno koliko je različita od svojeg oca.Po karakteru,a i po izgledu.Steve je manijak,a ona...Ona kao da zrači od sreće.Ne znam kako joj to uspjeva nakon svega što je proživjela.Nekako kad sam blizu nje kao da mogu osjetiti njezina raspoloženja.Pitam se dali ona može osjetiti moja.
“Zayn?“-majka me trgne iz razmišljanja.
“Hm?“-pogledam je.
“Znaš da trebamo uloviti tog monstruma koji ti je naudio.Ne želim više čekati da napravi još jednu grozotu.Jedva sam izdržila da su ubili Kiru,a kada si ti otišao...“-zastane i uočim kako joj se suze nakupljaju u očima.
“Mama,tu sam sad.Ne brini,za sve sam se pobrinio.Steve nam više nije prijetnja.“-moje riječi ju iznenade.
“Kako misliš?Ubio si ga?“-upita me sa strahom u očima.
“Ne,Blade i još par ljudi ga drže u New Yorku zatočenog.Kao što sam rekao,nije nam više na putu.“-tužno se osmjehnem i stavim ruku na njezino rame.Moje riječi kao da su joj olakšale život,a onda se pojavilo zrnce ljutnje.
“Zayn,znam da ovo nije nalik meni,ali želim da taj čovjek nestane s lica zemlje.Znaš koliko je boli nanio ovoj obitelji i to bez razloga.“-odlučno kaže.Iznenade me njezine riječi.Mama nikad nije bila tip osobe koja bi podržavala nasilje.Uvijek je govorila da tako ništa nećemo riješiti.
“Želiš da ga ubijem?“-neodlučno upitam.
“Da.“-potvrdi.Ne mogu ga ubiti.Ne zbog toga što ne želim ili se bojim nego zbog Delilah.Kako da joj kažem da ćemo joj ubiti oca?To će ju samo još dublje zakopati.Mislim da nebi mogla preći preko toga.Tuga bi ju izjedala,baš kao što je izjela moju majku dok me nije bilo.
“Mama...Ja...“-ne znam što da kažem.Zbunjeno me pogleda.
“Oklijevaš?Taj čovjek te je mučio tri godine i ubio tvoju sestru bez razloga!Kako možeš oklijevati?!“-povisi glas na mene.
“Misliš da sam zaboravio na to?!Sve bi dao da mogu zaboraviti,ali ne mogu mama.Ne želim da mu samo skratim muke.Treba dobiti ono što je zaslužio,a to sigurno nije brza smrt.“-smiri se nakon mojih riječi i kimne u razumjevanju.
“I ne želim više razgovarati o njemu.Vratio sam se i sad je vrijeme da nadoknadim sve te godine u zatočeništvu.“-kažem pomalo ljutito.Dio mene je želio da Steve pati baš onako kako sam ja patio,dio mene želi da mu samo kliznem nožem niz vrat,a zadnji dio mene želi da ga pustim na slobodu,ali samo zbog Del.Možda se nisam trebao tako povezati s njom.Čudno je da uopće jesam u tako malo vremena.Ne znam zašto me ta neka sila toliko privlači k njoj.A možda samo pretjerivam.Možda je to sve samo iluzija.Iluzija u kojoj želim i ne želim ostati.Da sve nestane i da mi jebeni svijet dade mrvicu mira od sve ove drame bio bi presretan.Ali vjerovatno neće jer se očito voli zajebavati samnom.Mislim da pravo mučenje tek počinje.

“Koji kurac?“-nečiji poznati glas me probudi-“Zayn?!“-sjednem pospano na kauč gledajući tri sjene ispred sebe.Vid mi se izoštri i napokon vidim tko su tri sjene.Blade se vragolasto smješka naslonjen na okvir vrata dnevnog boravka.Mrdne glavom u znak pozdrava,a ja mu uzvratim pospanim smješkom.Pogled mi skrene na osobu ispred mene.Hunter.Dobri,stari braco izgleda kao da je vidio duha.Valjda su svi potpuno odustali od mene kad misle da sam umro.Osoba pored mojeg brata je naravno Dakota.Čim su nam se pogledi susreli vidio sam sram u njezinim očima.Još je uvijek boljelo da izlazi s mojim bratom.
“Dobro jutro brate.Jesam li ti nedostajao?“-skrenem pogled sa posramljene Dakote na njega.
“Ti si...Kako si živ?“-upita zapanjeno.Dakota se nagne prema njemu.Izoštrim sluh točno na vrijeme da čujem što će mu šapnuti.
Rekla sam ti.-onda se odmakne gledajući bilo gdje osim u mene.Znači izbrbljala mu je sve o tome da sam živ.Što ako mu je rekla za Del?
“Vratio sam se iz mrtvih.“-sarkastično kažem smješkajući se.
“Ne mogu vjerovati.“-još uvijek me odmjerava zapanjeno zanemarivajući moje prijašnje riječi.Povuče me za ruku sa kauča i zagrli.Stojim kao kamen par sekundi,pa mu uzvratim zagrljaj.Hunter nikad nije bio tip koji bi se grlio.O čemu ja pričam?Bio sam mrtav tri godine.Normalno da me je zagrlio,i ja bi napravio isto njemu.
“Mislili smo da si mrtav.Drago mi je da si se vratio.“-kaže,pa me pusti iz zagrljaja smješkajući se.
“Vjeruj mi,i meni je drago.“-potapšam ga po ramenu.

Poslije dvadesetak minuta mama nas je pozvala da dođemo u kuhinju jer je ručak.Otac još uvijek nije došao iako je tri sata popodne.Možda je otišao dublje u šumu za vrijeme preobrazbe.Naša kućna pomoćnica Jule je kuhala za nas i živjela ovdje.Rijetko kad će te pronaći kućnu pomoćnicu koja će raditi za vas znajući da ste linkatrop.Za razliku od svih nas u ovoj kući,ona je jedina bila čovjek i radila je najbolje mafine na cijelom svijetu.Moram ih staviti na svoj popis stvari za uraditi.Bila je jako sretna kad me je vidjela.Izljubila me je i izgrlila do smrti.Oduvijek je smješno izgledala.Kao nekakav lik iz crtića.Ima oko pedeset tri godine.Malena je i bucmasta.Ipak,ljubav dolazi kroz želudac,a i ne vjeruje se kuharu koji je mršav.Zar ne?
Nas petero sjednemo za stol i krenemo jesti.Pitanja lete sa svih strana upućena meni.
“Zayn,tko je ta cura koja je bila s tobom u onoj kući?“-upita me Hunter.Dakota mu je rekla za Delilah.Pitanje kojeg sam se najviše bojao.

***

Bok ljudi!Znam da nisam dugo postavila i mislim da znate zašto.Nadam se da vam se svidio 11. nastavak.Prvi u 2015. godini!Pišem dvije priče i to nije nimalo lako.Obraćam pažnju samo na TD,koliko god mogu,pa nastavci WS neće biti,niti nisu,redoviti.Sve ovo postavljanje priče svaki tjedan je novo za mene i kao što vidite još se nisam navikla na to.Postavljam što brže mogu i koliko god mogu.Nadam se da ne mi ne zamjerate i da razumijete.
Inače,kakav vam je bio prvi dan škole?Ja iskreno mrzim školu i prvi dan mi je bio grozno dosadan.Takvi će biti i ostali dani do kraja školske godine.Sad kad su prošli zimski samo čekam ljetne praznike.Tri prekrasna tjedna uživanja su prošla.Sada slijede tri još bolja mjeseca iako su daleko.Bilo bi super da se vrijeme ubrza do ljetnih praznika.
Recite mi svoje mišljenje na nastavak u komentarima.Sve ih čitam i često na sve odgovorim.Na prošlom nastavku imamo 32 vota,oko 8 komentara(ne uključujući moje,govorim napamet) i 400 i nešto pogleda!Stvarno ste predobri!Samo tako nastavite!

Love ya all,bye! :* <3