The Door(Croatian)

7. dio-Betrayal

“Zašto mi pomažeš?“-upitam nestrpljivo čekajući njegov odgovor.
“Dugujem ti što si me oslobodila,a i želim pogledati tvog oca u oči i smijati se tome što je on sada taj koji je iza metalnih vrata.“-pojavi mu se malen smješak na licu na što kroz mene prođu trnci.
“Ja te mogu odvesti tamo samo da ga vidiš.Nećeš ga moći izbaviti odatle.“-iskreno kaže i nestane mu smješak s lica.
“Zašto ga ne mogu izbaviti?“-pobunim se.Ne želim otići tamo da se pozdravim s njim.Želim da se vrati samnom ovdje i da mi sve objasni.
“To mjesto čuva petero članova moje obitelji,a mi ga ne želimo na slobodi.Mogu te tamo odvesti samo da razgovaraš s njim.“-dođe do mene i pruži mi ruku.Ne želim da se oprostim sa ocem.On je jedini član obitelji koji imam.Silno mu želim dati drugu šansu da se iskupi za sve što je napravio Zaynovoj obitelji.
“Dajem ti šansu da se pozdraviš s njim Delilah,malo ljudi dobije tu šansu.“-kaže kad skuži da dugo razmišljam o svemu.
“Možda si upravu,ali ne mogu samo mirno nastaviti sa životom znajući da mi je otac još uvijek živ i da ga negdje muče.“-kažem mu što mislim.
“Znam da ti je teško,ali ne mogu ništa više napraviti u vezi toga.“-još uvijek drži ruku u zraku čekajući moju.To je to,uzmi ili ostavi.Stavim svoju ruku u njegovu i prodrmam je.Zayn ode na kauč vjerovatno da spava.Dignem se sa stolice i dođem do stepenica.
“Zayn?“-zovnem ga,a on zamumlja i pogleda me.
“Hvala ti.“-kimne glavom.Otiđem u sobu i sjednem pokraj Aragona na krevet.Stavim lice u dlanove i prođem prstima kroz kosu.Mrzim svoj život.Zašto je moj otac poludio.Možda sam ja kriva.Trebala sam razgovarati s njim nakon majčine smrti kao i svaka normalna kćer,a ja sam ga odgurnula od sebe.Potpuno sam se zatvorila.Jedina osoba s kojom sam pričala je Toby zato što je on bio uz mene kroz sve i tjerao me da razgovaram s njim.Moj otac nije imao tu jednu osobu.Ja sam trebala biti ona,a nisam.Sad shvaćam kakva sam kćer bila,ali je prekasno.Prekasno je da išta ispravim.Zayn mi je ipak dao priliku da ga zadnji put vidim.Nisam to mogla odbiti.Ali čudno je,znajući da možeš još samo jednom viditi osobu u cijelom svom životu,a onda jednostavno nastaviti.Ja to ne mogu.Ne mogu mirno nastaviti sa životom ako znam da mi negdje drže oca zatočenim.Što da radim?Moram smisliti nekakav plan,nešto što će ga izbaviti odatle.Baš kao što je Zayn rekao,obitelj je najbolja stvar koju možeš imati,a ja ne namjeravam pustiti svog oca da polako i bolno umire u nekakvom zatvoru koliko god on to zaslužio.

Zayn P.O.V

Još samo tri dana i idem kući.Jedva čekam da vidim Dakotu.Kada se vratim kući priznat ću joj sve.Priznat ću joj da mi je nedostajala njezina plava kosa i oči.Njena meka,mirisna koža za kojom toliko žudim.Kada se vratim ništa neće stati na put između mene i nje. Pomisao na nju,Bladea i Astrid me je držala na životu ove tri godine.Blade me je potajno jučer podsjetio ovdje.Saznao je gdje je Delilahin otac živio iz pošte koju je nosio sa sobom.Na svu sreću nije saznao o Delilah jer ne znam što bi onda napravio.Imam nekakav nagon da je zaštitim.Možda zato što me pomalo podsjeća na sestru koju sam izgubio.Ima istu tamno smeđu kosu i oči kao ona.Uvijek sam svoju sestru štito,ali nažalost nisam je mogao zaštiti od Delilahinog oca.Del nije nimalo slična njemu.On je čudovište,a ona...ona je tako nevina i...dobra.Možda zato imam taj čudan nagon da je štitim.Mogu osjetiti kada je netko pokvaren i lukav,a kad je netko nevin i dobar.Kod Delilahinog oca sam samo osjetio mržnju i sumljam da se to može ispraviti.

Što se tiče oca on je vjerovatno nastavio sa životom bez mene.Barem je tako napravio nakon Kirine smrti.Nakon što je umrla otac nije htio da je uopće spominjemo u “njegovoj“ kući.Za njega je ona samo mrtva kćer u grobu.Samo uspomena.To mrzim u vezi njega.Sumljam da je ikad i pomislio na mene nakon dana kada sam nestao.Dana koji mi je preokrenio cijeli život.Imao sam neke nade da će me moja obitelj pronaći,ali nije.Čekao sam pune tri godine da se to dogodi,a kada se dogodilo oslobodila me je kćer čovjeka koji me je stavio iza tih vrata.To sam najmanje očekivao.To mi govori da je otac potpuno odustao od mene.Potpuno me je zaboravio.Valjda je to uloga glave kuće.Najviše me zanima kakva će mu biti reakcija kada se vratim kući.Kada vidi da sam živ i zdrav nakon svih stvari koje mi je Delilahin otac napravio.Uvijek je govorio kako sam slabiji od svog brata,možda sad napokon skuži da sam dovoljno snažan.Njemu je oduvijek samo snaga bila bitna.
Mama vjerovatno još uvijek ima neke nade da sam ja još uvijek živ.Znam da ona nebi samo tako lako odustala od mene.Kada je moja obitelj napokon prestala sa potragom za Kirom,ona i ja smo je još uvijek potajno tražili.Čim je otac zaključio da je više ne tražimo svi su prestali osim mame i mene.Nastavili smo tražiti još godinu dana,a onda smo je našli njeno svježe tijelo na kraju šume kod potoka.Bila je živa svo to vrijeme.Možda da smo više pokušavali,možda bi je i nekako našli prije nego što ju je onaj monstrum ubio.
Trgnem se iz svojih misli kada začujem glasno kucanje na vratima.Tko bi došao ovdje u tri sata ujutro?Delilah očito nije čula kucanje,pa se dignem iz kreveta i tiho odem do vrata.Predomišljam se da ih otvorim ili ne.Normalni ljudi ne dolaze u tri ujutro u posjet.Što ako je netko saznao tko je Delilah?Kvragu,gdje je špijunka kada je trebaš.
Polako ih otvorim i ugledam osobu koju sam najmanje očekivao.
“Zayn?“-iznenađeno progovori plavokosa djevojka.Izgleda iznenađeno i sretno.Kosa joj je skroz ravna i djeluje starije od zadnjeg puta kada sam ju vidio.
“Dakota.“-raširim ruke,a ona mi energično skoči u zagrljaj.Toliko dugo sam čekao ovaj trenutak.Drago mi je što više ne moram čekati.
“Mislila sam da si mrtav,kad mi je Blade rekao da te je našao bila sam presretna.“-šapne mi u uho i još čvršće omota ruke oko mojeg vrata.
“Ne znaš kako sam sretan što te vidim.“-zavrtim je u zagrljaju od sreće.Nasmije se.
“Hajde,imamo puto toga za raspraviti.“-napokon se odvojimo iz zagrljaja i odemo u dnevni boravak.