The Door(Croatian)

20.dio-Brown Eyes(Trip part 2)

20.-Brown Eyes

Nakon našeg malog susreta sa Derekom u bajkerskom klubu vratili smo se natrag na cestu.Derek je jako zanimljiva osoba.Nikad mi nebi pala na pamet tako dobra ideja kao škola za vukodlake.Ili taj njegov bajkerski klub koji ih pronalazi.Pitam se znaju li neki ljudi za njih.Kao predsjednici,gradonačelnici,FBI,CSI i slični tome.Mislim,ne mogu samo tako napraviti školu nasred grada i da na njoj velikim slovima piše "Samo za likantrope".Trebaju im hrpe veza za takve stvari.Hrpe ljudi koji znaju za njih.A,sumljam da je to baš jednostavno,postići takve stvari.Treba ti novac,pamet,snalažljivost i veze.
"O čemu razmišljaš?"-Zayn me trgne iz misli.
"O svemu po malo...O Dereku i stvarima koje radi."-kažem gledajući ga dok je njegov pogled na cesti.
"Da,on stvarno daje dosta svog vremena i truda u pomaganju drugima.Ali,može biti jako zastrašujuć kad hoće."
"Čini se kao jako dobar čovjek za takve stvari."-komentiram.
"I jeste."-je sve što kaže,pa vrati svoju pozornost na cestu.Prođe par minuta tišine i praznih misli,pa Zayn to prekine.
"Pitaj me nešto."-naredi,a ja ga zbunjeno pogledam.
"Zašto?"
"Mrzim kad je tišina,pa pitaj me neko glupo pitanje koje obični ljudi postavljaju."-nasmješim se tome.Mislim da želi da ga bolje upoznam.Onako kako to "obični ljudi" rade.Pa,kad bolje razmislim,mi baš i ne znamo jedno drugo kako bi se trebali poznavati.Da,znam da je vukodlak i znam sve o njegovoj obitelji,ali ne znam tko je ON zapravo.Isto vrijedi njegovo znanje o meni.
"Hmm...Znam!Ovo je definitivno glupo pitanje kakvo obični ljudi postavljaju."-pričekam trenutak da dodam uzbuđenje svojoj nepostojanoj publici za svoje brilijantno pitanje.Samo mi fale bubnjevi.
"Koja ti je najdraža boja?"-ponosno upitam svoje nevjerovatno i originalno pitanje,a Zayn zakoluta očima.
"Ozbiljno?To je tvoje genijalno pitanje?"-pogleda me dok se ja smješkam kao nekakav idiot i kimam glavom.
"Dobro.Omiljena boja mi je smeđa."-dignem obrve na njegov odgovor,iznenađena.
"Smeđa?"-gledam ga razočarano.
"Da...Šta je?"-pogleda me zbunjeno.
"Ali,ta boja je tako dosadna,tmurna...Između je i nema nimalo smisla."-iskreno kažem.
"To ti tako vidiš."-ležerno kaže i pogleda me na trenutak.
"Onda mi objasni što to vidiš u smeđoj boji ono što ja očito ne vidim."-zanimljivo kažem čekajući njegove sljedeće riječi.Meni je ta boja nekako skroz bezvezna.Nije vedra kao žuta ili misterijozna kao crna.Ona je samo...između.
"Vidim oči."-pogleda me.Ovo me je sad definitivno zbunilo.
"Što s očima?"-upitam pozorno ga gledajući i slušajući.Ušuti na trenutak kako bi skrenuo desno,pa nastavi.
"Većina ljudi ima smeđe oči.Većina meni bliski ljudi,kao i ti.Svima je to najdosadnija boja očiju,ali meni je upravo suprotno.Kao i smeđa kosa.Ne govorim da su ostale boje ružne,samo mi je smeđa posebna.U plavima vidiš more i nebo,u zelenima vječne livade i šume,a u smeđima...u njima vidiš misterijoznost,one te ne podsjećaju na more,šume,magle...One su posebne i svatko vidi nešto drukčije u smeđim očima.Nešto što ih podsjeća na stvari iz svojeg života,ali stvari koje ne moraju biti smeđe boje,nego mogu biti i događaji,ljudi,osjećaji...Shvaćaš li sad na što mislim?"-njegov dugi govor završi i meni je pomalo žao zbog toga.Sviđa mi se kako se uživio u svoj govor.U svoju pričicu koja je jako zanimljiva.I sad pomalo shvaćam zašto toliko voli smeđu boju.Samo jedno pitanje mi se pojavi u mislima.
"Što onda vidiš u mojim očima?"-ne skidam svoj pogled s njegovog profila koji pažljivo gleda u cestu.Moje riječi kao da su ga učinile pomalo nervoznim.Odmah se uzvrpolji na sjedalu kao da se ne može namjestiti.
"Ma daj Zayn,ne-"-ali prekine me.
"Reći ću ti neki drugi put,ok?"-niti me ne pogleda.Jesam li nešto krivo rekla?Zašto je odjednom postao tako nervozan?
"Okej...Jesi u redu?"-pitam ga,pomalo zabrinuta.Tako je naglo promjenio raspoloženje i ne kužim zašto,samo sam ga pitala što mi vidi u očima.Što tu nije u redu?Jer stvarno me zanima što meni vidi u očima.Rekao je da se kod svakog može vidjeti nešto drugo,zašto bi mu onda teško bilo reći što vidi u mojima?Ili...se srami?Možda već zna što vidi,ali mi se srami reći.Jeli moguće da mi zato ne želi reći?A,možda ja samo previše razmišljam...
"Da,sve je u redu,samo vozim i ne mogu se sad baš zagledati u tebe."-na njegove riječi se zacrvenim,što je jako rijetko kod mene.Zaboravila sam da bi se morao zagledati u mene.Nije to,samo baci pogled i eto ti.Još i vozi.Ne može buljiti u mene dok vozi.Stvarno sam glupa.Još bi mi bilo izrazito neugodno da samo stoji i bulji u mene.To bi bilo kao onaj neugodni trenutak u baru kad mi je maknuo sol sa kuta usne.Ali,to nije bilo samo obično buljenje jedno u drugo.To je bilo...nešto više?Znam da se ne bih trebala naježiti na svakom mjestu kojem me je mrvicu dodirnuo.Da nas Derek nije prekinio tko zna što bi se desilo.Pitam se dali je i on osjećao trnce i dali mu se koža naježila kad bih ja njega dotakla.Možda ipak sve samo umišljam...Mislim,mi smo prijatelji i ništa više od toga.Tako će i ostati.Tako mora ostati.
"Umm...Da,oprosti."-vratim svoj pogled na prozor sa desne strane.Sram me je pomalo pričati i gledati ga sad nakon svih silnih misli koje su mi proletile glavom i smutile mi pogled na Zayna.
"Nema veze Dely."-pogledi nam se susretnu na tren i on se nasmješi uvjeravajući me da je sve u redu.I onda se ponovno oboje opustimo i vratimo razgovoru.
"Sad je tvoj red.Pitaj me neko glupo pitanje."-naslonim glavu na naslonjač i gledam ga čekajući pitanje.
"Da vidimo..."-lupka kažiprstom na volanu smišljajući pitanje-"Tko je bio tvoj prvi poljubac?"-pogleda me na trenutak i vragolasto se nasmješi,a ja zakolutam očima.
"Victor."-kažem i vratim pogled na cestu.Pomalo zbunjeno me pogleda.
"Koji Victor?"-pogledam ga kao da je glup nakon tog pitanja.
"Lik koji nam je donjeo pizzu,moj ludi bivši koji me je pokušao ubiti.Sjećaš se sad?"-izraz lica mu se odmah promjeni i skužim da je shvatio o kome sam govorila.
"Ahaa,onaj ljubomorni lik.Sjećam se."-pogled mu je ponovno na cesti.Nastane kratka tišina.
"I kako se ljubi?"-Zayn upita pažljivo,a ja se udarim smijati.
"Ozbiljno?Želiš znati kako se moj bivši ljubi?Jesi li možda potajno gay?"-zezam ga još uvijek se smijući,a on zakoluta očima.
"Samo sam znatiželjan.Što je tu smješno?"-gleda me dok se smijem.Napokon se smirim.
"Nitko do sad nije bio zainteresiran kako se moj bivši ljubi,pogotovo da je taj netko muško."-gledam ga suzdržavajući se od smijanja.
"Što,muško sam pa ne smijem pitati,jeli?Pravi si seksist."-pokušava zvučati ozbiljno,ali mu ne ide.Vidim da mu je sve ovo smiješno.Krenemo se smijati.Nakon par minuta stanemo,pa se malo uozbiljim da mu dam odgovor na glupo pitanje.
"Koristio je previše jezika."-iznenađeno me pogleda-"Svaki poljubac je bio žvaljenje.Nikad me nije samo kratko i slatko poljubio.Doslovno me je gušio jezikom."-iskreno kažem dok me on iznenađeno i bez riječi gleda.Polako vrati pogled na cestu.Primjetim da je progutao slinu po njegovom vratu.Neugodno mu je.Dobio je odgovor na pitanje,zar ne?
"Što je?Neugodno,ha?"-zadirkivam ga smješeći se.
"Nemožeš me kriviti.Nisam očekivao da ćeš odgovoriti."
"Želio si znati i rekla sam ti,zašto nebih?"-upitam ležerno gledajući u cestu ispred sebe.
"Ne znam.Mislio sam da je curama lakše o tome pričati s prijateljicama,a ne s dečkima."-kaže i izgubljeno slegne ramenima.
"Pa,ja nikad nisam imala prijateljicu u životu.Tu je bio Toby i samo s njim sam razgovarala."-objasnim i slegnem ramenima.Kima polako glavom gledajući u cestu.
"Kad smo već kod Tobya,zna li išta više o meni?"-odmah se uozbilji i pogleda me.
"Misliš na to da si likantrop?"-upitam,a on kimne glavom.
"Ne,ne zna.Od dana kad si me odveo kući iz onog kluba nismo baš u dobrim odnosima."-pogledam u ruke koje su mi u krilu.
"Zašto?"-iznenađen je i znatiželjan.
"On nije glup Zayn.Znam da shvaća da mu ne govorim sve i taj dan sam samo nestala iz onog kluba da mu se nisam javila.Bio je zabrinut i čak je mislio zvati policiju kad mu se nisam ni javljala dan nakon."-izdahnem sjećajući se našeg razgovora preko telefona.
"Nisam razmišljala i izgubila sam tako najboljeg prijatelja.Ljuta sam na sebe možda i više nego što on jeste."-zastanem i lice stavim u dlanove.
"Još mu je i tata na rubu smrti."-Zayn me iznenađeno pogleda.
"M-molim?"-šokirano kaže.
"Otac mu umire od raka."-gledam kroz prozor izbjegavajuči Zaynov pogled.Sad kad razmišljam na glas shvaćam kolika sam kučka bila prema njemu.I užasno me je sram zbog toga.On je bio uz mene kad mi je majka umrla,kad me otac uopće nije primjećivao i mučio ljude iza onih vrata.On je oduvijek bio uz mene,a ja mu se nikada nisam iskupila za to.Ne zaslužujem ga.Nimalo ne zaslužujem takvog prijatelja uz sebe.
"Trebaš mu se ispričati."-je sve što kaže.
"Misliš da nisam pomislila na to?"-živcirano kažem.Ma baš mu je krasan savjet.Nikad mi to nebi palo napamet da sada to nije spomenuo.
"Pa zašto onda nisi?"-pogleda me.
"Već sam rekla da nije glup i da bi saznao za...sve ovo."-rukom pokazujem na sebe i njega.Ne znam kako to nazvati.On je vukodlak i ima cijelu obitelj vukodlaka,a ja sam...nešto stoto.
"A,ti znaš da nebi bilo dobro da sazna.Već si mi jednom rekao da mu ne govorim ništa ako ne želim da nastrada."-završim i nastane kratka tišina.
"Da,imaš u pravu...Dosta je zeznuta situacija."-stane,pogleda me,pa nastavi-"Ali,mislim da to trenutno trebaš zanemariti i biti uz njega jer sumljam da bi itko htio biti sam dok im netko blizak umire."-polako kimnem glavom gledajući u ruke koje su mi u krilu.Sram me je.Znam da ono što Zayn govori je istina i osjećam se glupo što mu se nisam odmah ispričala.Zato to sad trebam ispraviti.
"Hoću,čim se vratimo kući."-nastavim gledati kroz prozor razmišljajući o svemu.Prođe desetak minuta tišine.Zayn tu i tamo pogleda u gps za navigaciju.Mora da je vozački položio nešto prije nego što ga je moj otac oteo.Vidi se da je jako pažljiv dok vozi,a takvi su samo novi vozači.
"Jesi li nervozna što ćeš ga sutra vidjeti?"-Zayn prekine tišinu.Odlučili smo da ćemo sutra u jutro otići vidjeti oca zato što ćemo kasno doći u New York i nebi htjeli umorni ići tamo.To ne znači da odugovlačim,samo želim razumno razmišljati kad ga vidim.
"Da,jako..."-priznam.Čim pomislim na to da ću ga uskoro vidjeti odmah prođe val nervoze kroz mene.
"Da budem iskren,i ja sam."-pogledam ga.Razumijem što jeste.Vidjet će čovjeka koji mu je zaustavio život na tri godine.Ja bih ga se jako bojala na njegovom mjestu,ali bi mu voljela vratiti sve što je meni učinio.Zato Zayna ne mogu pitati da mi pusti oca koliko god ja to željela.Ne mogu jer znam da je to previše za pitati.Razumijem njegovu situaciju.Ne može samo tako pustiti čovjeka koji mu je ubio sestru i mučio njega tri godine.Znam da ne može i užasno mi je žao zbog toga.Sve bi dala da ponovno vidim svojeg oca u jutro kako se sprema za posao.Čak iako me ignorirao,sve bih dala da ga ponovno imam pored sebe,kao i majku.Ali eto,neke stvari ne možemo imati i moramo se pomiriti s tim što imamo.To je bolna istina i ja je moram prihvatiti.
"Ali,više se bojim nego što sam nervozna..."-Zayn me zbunjeno pogleda.
"Čega se bojiš?"-pogled mu bježi sa ceste na mene i tako u krug.Kao da me želi gledati,ali se boji odvratiti pogled od ceste jer bi se nešto moglo desiti.Oprezan je,jako.Valjda je to zbog svih loših stvari koje su mu se desile dok nije obraćao pažnju.
"Bojim se njegove reakcije.Bojim se vidjeti ga i u kakvom je stanju.I najviše se bojim da će me smatrati izdajicom kad vidi tebe pokraj mene."-izdahnem smirujući se.Dok sam ovo izgovarala postajala sam sve nervoznija i nervoznija.Čudno je kako misli zvuče strašnije kad ih izgovorimo naglas.
"Neću ti reći da će sve biti u redu jer znam da neće.Svaki mišić u mojem tijelu mi govori da ovo neće biti jedan od onih srcedrapajućih posjeta obitelji koju dugo nisi vidjela.Biti će ružno i bolno..."-stane kad vidi kako ga gledam.Upravo ubija svaku nadu u meni.Samo sve pogoršava!
"...Ali..."-razvuče riječ,pa nastavi-"...Barem ga imaš priliku vidjeti zadnji put i oprostiti se s njim.Tu priliku malo ljudi dobije."-završi i vrati pogled na cestu.Koliko god se to meni ne sviđalo,znam da je u pravu.Ovo je zadnji put da ću ikada vidjeti oca.Pitat ću ga par stvari,ali neću ga vrijeđati i usuđivati jer ne želim da moj zadnji put s njim bude takav.Pitam se što će se desiti nakon mojeg posjeta.Hoće li ga nastaviti mučiti?Ili će ga...ubiti?To su jedine opcije koje postoje,a nijedna mi se ne sviđa.

Prošlo je dosta sati vožnje,a kad kažem dosta,mislim jako,jako puno sati neprestane vožnje.Dobro,tu i tamo smo stali napuniti gorivo i otići na wc.I napokon smo stigli u svemogući New York.Šteta što nismo došli kao turisti nego kao...ne znam kako to uopće nazvati.Osim toga,užasno sam umorna.Čudno je to kako te dugotrajno sjedenje može umoriti.
"I...evo nas."-Zayn nogom odgurne vrata naše hotelske sobe.Ruke su mu pune stvari koje smo ponijeli sa sobom,tj. prtljage.Zapravo,nema je baš puno.Samo par ruksaka i jedan neseser koji je moj.Hotel u kojem smo odlučili odsjesti i nije baš u najboljem stanju,ali nije me briga zbog toga.Glavno je da imam krov nad glavom i krevet da se naspavam za sutra.Nismo nosili lovu za neki luksuzni hotel.Došli smo ovdje samo zbog mog oca i to je to.Smještaj baš i nije bitan.
Zayn spusti prtljagu ispred kreveta i baci se na jedan koji odmah zaškripi pod njegovom težinom.Na trenutak sam mislila da će Zayn propasti dole skupa sa krevetom,ali na svu sreću nije,iako bi to bilo jako smješno.Dobili smo sobu sa dva škripava kreveta,jednim ormarićem između njih i malim wc-om.Zidovi su obojani prljavo žutom bojom.Nije loše.
"Idem se otuširati,pa idemo leći."-Zayn kaže nakon što smo razgledali sobu.Ja samo kimnem glavom i on zgrabi piđamu iz svojeg ruksaka,pa ode u kupaonicu.
Dođem do malog prozorčića koji ima pogled na ulicu u kojoj je hotel.Puno automobila prolazi ulučicom.Možda to nije puno ljudima koji žive ovdje,ali meni je.Pogled s mojeg prozora u kuhinji na ulicu je samo prašnjava cesta na kojoj nitko nikad ne vozi osim mojeg oca,a sad ni njega nema.Razmišljanje mi prekine zvuk melodije mojeg mobitela.Izvadim mobitel iz džepa i pogledam tko me zove.Toby?Polako i zbunjeno kliknem zelenu tipku na mobitelu.
"Toby?"-javim se,još uvijek zbunjena.Slijedi kratka tišina sa druge strane.
"Toby?Jesi li tu?"-zovnem kad se ne javi prvi put.Čujem ga,ali ništa ne govori.Čujem njegovo disanje."D-Delilah..."-muca.Zvuči kao da plače.
"Toby što je bilo?Strašiš me."-glasnije kažem.
"Tata...on je u-umro."-protrnem na njegove riječi.

***

Tadaa!!
I 20.nastavak ljudi moji.Znam da nisam dugo postavljala.Upisi i sva ta sranja.I,da budem iskrena,odmarala sam se od škole ovih par dana.Ne možete zamisliti koliko ja obožavam ništa raditi xD.
Evo vam par pomoćnih pitanja da vam pomognem s komentarima ;)
Što mislite da Zayn vidi u Delilahinim očima?Što očekujete u susretu s Steveom sutra?

Ne nastavljam dok ne bude 7kom i 55votova!

Love ya all,bye! :* <3