The Door(Croatian)

21.dio-Numbers(Trip part 3)

21.-Numbers(Trip part 3)

Tišina.I trajala je dugo.Čuo se samo šum u pozadini negdje sa Tobyeve strane telefona.Ne znam što bih trebala reći na ovo.Znam da ga ne mogu utješiti.To je nemoguće kada ti netko blizak umre.Sve što ti može pomoći je vrijeme.Riječi su besmislene.Kad ti netko izrazi sućut to ništa ne pomaže.Ja sam taj pozdrav uvijek uspoređivala sa robotima.Uvijek bude isto.Netko ti priđe,izrazi sućut i gleda te sa žaljenjem,pa ode.To ništa ne znači.Još gora je situacija kad ti netko kaže da će sve biti u redu,ali neće.Dobro znaju da neće biti sve u redu.Plakat ćeš,zatvoriti se u sobu i ne izlaziti par mjeseci iz kuće.Tako to ide.Kao nekakav proces.Ipak poslije ti bude lakše,jer vrijeme zacijeli sve rane osim one jedne praznine u srcu koja će tu zauvijek biti i podsjećati te na osobu koju si izgubio.
I tako smo šutjeli i slušali disanje jedno drugoga.Nitko ne zna što da kaže,ali moram nešto reći.Znam da želi da kažem nešto.Neke riječi koje te mogu utješiti barem mrvicu nakon toga što se desilo.Ja te riječi čekam cijeli život i još ih nisam čula.Sad mu samo treba netko ko će biti uz njega kao što je on bio uz mene.
"Toby,slušaj me."-napokon prekinem tišinu.
"Proći ćemo kroz ovo skupa,ok?"-glasno kažem pokušavajući zvučati odlučno.Čujem kako tiho jeca sa druge strane i mogu ga zamisliti kako kima glavom dok me sluša.
"Znam da se osjećaš kao da se cijeli svijet urušava,da ne možeš disati niti slušati ikoga trenutno kako te pokušava utješiti,ali Toby...Sve je to samo faza kroz koju ćemo skupa proći.Bit ću tu za tebe baš onako kako si ti bio tu za mene,u redu?"-odlučno govorim čekajući njegov odgovor.
"D-da..."-jedva izgovori.
"Odi u moju kuću Toby.Ostani tu koliko god želiš.Trebaš biti sam barem jedan dan i isplakati se koliko god možeš.Nemoj to držati u sebi.Makni se od svih da se malo smiriš i ja dolazim sutra navečer.Imaš ključ,odmah otiđi i ostani koliko ti srce želi.Jedino društvo će ti biti Ari.Dogovoreno?"-još uvijek šmrca i jeca.Boli me slušajući to.Jako.
"Može...De-lilah d-i si?"-upita me kroz plač.
"U New Yorku sam...Posjećujem oca."-objasnim mu.Ne želim mu više od toga govoriti.Već sam osjetila da ima još pitanja,ali sam ga zaustavila prije nego što je išta rekao.
"To sada nije bitno.Napravi ono što sam ti rekla i dolazim sutra do ponoći."-krenem da se pozdravimo,ali me njegove riječi zaustave.
"J-jeli Zay-n s tobom?"-upita znatiželjno kroz jecanje.Nastane kratka tišina,pa mu odgovorim.
"Da,samnom je."-kažem.
"Aha...Pa,r-eci mu d-da te čuva."-tužno se nasmiješim na njegove riječi.I nakon svega što se desilo,on još uvijek brine za mene.
"Ne brini se za mene,u dobrim sam rukama."-to ga malo smiri.Jecanje se polako stišava.Pozdravimo se iako je to zadnje što želim napraviti,ali ne mogu ovo raditi preko mobitela.Želim ga vidjeti.Želim da budem tu za njega.
"Tko je to bio?"-Zaynov glas me prepadne.Okrenem se i ugledam ga kako ručnikom briše kosu.Samo je u boksericama.
"Na mobitelu?"-izgubljeno upitam,a on kimne glavom.
"Ovaj,Toby..."-okrenem se jer ga ne mogu više gledati.Nije baš da svaki dan gledam kako zgodni likovi bez majica prolaze okolo.
"Ozbiljno?Što je rekao?"-zainteresirano upita dok se ja pokušavam obuzati da se ne okrenem i ne buljim u njegove mišiće.Ovo stvarno nije vrijeme za to.
"On je...Ovaj...."-još uvijek zapinjem.Ma jebeš ovo.
Okrenem se prema njemu i vidim da se još nije obukao.
"Možeš li se obući?Ne mogu biti ozbiljna kad si polugol."-rukom protrljam gornji dio nosa.Primjetim kako mu se odmah divovski osmjeh pojavio na licu.Njemu je ovo smješno?Kako mu može biti smješno?
"Oprosti Dely,nisam te mislio zanijeti svojim božanstvenim tijelom."-zacrvenim se,ali rukom prekrijem lice da ne primjeti.Okrene mi leđa dok traži majicu po svojem ruksaku.Tad primjetim hrpe ožiljaka po njemu.Puno ih je,ali se teško vide.Ima ih svih oblika i veličina.Sve to je djelo mojeg oca.Onda primjetim onaj žig u obliku broja tri na njegovom boku.Taj žig sam vidjela davno prije tek kad sam ga izvukla iz one prostorije.Znam da je i to djelo mojeg oca,ali što znači taj broj tri?Ožigao ga je kao da je nekakva stoka.Mogu samo zamisliti koliko boli mu je nanjeo.
"Stani."-zaustavim ga kad krene oblačiti majicu.Polako spusti majicu na krevet zbunjeno me gledajući.Približim mu se tako da nas jedva desetak centimetara dijeli.Njegove oči ne napuštaju moje.Rukom polako dotaknem žig koji se jasno vidi na njegovom boku.Trzne se na dodir,ali mi ne makne ruku.Svoj zabrinuti pogled sa žiga premjestim na njegove oči koje već gledaju u moje.Jednostavno sam morala dotaknuti taj žig,ne znam zašto.
"Što to znači?"-upitam ga tiho,ali dovoljno glasno da me čuje.Ne odgovara mi,samo me gleda.Moja ruka je još uvijek na njegovom žigu.
"Hoćeš li mi ispričati?Stvarno želim znati."-zamolim ga šapćući još jednom.
"Jesi li sigurna?Ne želim da ti upropastim sliku oca."-upita me zabrinuto.
"Sigurna sam.Reci mi."-odlučno kažem.Znam da bi čula ovo prije ili kasnije.Možda mi i hoće upropastiti sliku oca,ali znatiželja me ubija.Želim znati sad,ne poslije.
Odmakne se od mene i ode između naša dva kreveta.Uhvati mali ormarić koji je između njih i podigne ga.Spusti ga sa druge strane njegovog kreveta.Ja cijelo vrijeme stojim i zbunjeno ga gledam.
Onda se spusti na koljena kod mojeg kreveta i krene ga gurati prema svojem.Tako spoji naša dva kreveta koja postanu jedan.Zašto je to napravio?
"Dođi."-naredi i legne na svoju stranu kreveta.Skinem svoje teške čizme sa nogu i legnem na leđa dok on leži na boku i gleda mene.
"Zašto si nam spojio krevete?"-upitam nakon par sekundi tišine.
"Jer želim da mi budeš bliže kad ti ispričam ono što želiš."-objasni.To donekle i ima smisla.Ne smeta mi spavati ovako blizu s njim.Prijatelji smo i zato mi nije neugodno u njegovoj blizini.
Sjednem na krevet i prekrižim noge gledajući Zayna koji leži na leđima do mene i bulji u strop.
"Što onda taj broj tri znači?"-upitam ga,započinjući razgovor.Zayn duboko udahne i izdahne kao da se sprema za razgovor.Osjećam se kao da je njemu teže pričati o ovome nego meni.
"Znaš već da je to tvoj otac napravio."-pogleda me na trenutak,a ja kimnem glavom.
"Pa,svaku žrtvu Steve bi ožigao brojem.Moja sestra je bila dva,a ja sam tri."-krene objašnjavati.Sjećam se kad sam pročitala mali dio očevog dnevnika.Sjećam se Damiana Banksa kojeg je zapisao kao Jedinica.Sjećam se onih groznih zapisa koje je imao o njemu.
"A,Damian Banks je bio Jedinica,zar ne?"-dodam,a Zayn potvrdno kimne glavom.
"Tog čovjeka nikad nisam zapravo poznavao,ali cijela prostorija je miršala na njega prve dane mojeg zatočeništva tu.Bilo mi je užasno žao njega jer sam znao da je sada mrtav i bojao sam se da će se isto i meni desiti,ali na svu sreću nije."-tada me na kratko pogleda i nasmješi se-"I hvala ti zbog toga."-uzvratim mu osmjeh.Iako ga jesam izbavila iz one prostorije još uvijek mi je žao što to nisam davno prije napravila.Mogla sam spasiti Kiru i možda čak Damiana.
"Osim što nas je ožigao brojevima,tako bi nas i zvao.Nikad me nije zvao Zayn,oduvijek sam mu bio samo Trica.Svoje ime nisam čuo tri pune godine."-nakon toga stane i zamisli se.Vidim da mu je teško pričati o ovome,ali pokušava zbog mene.Jer sam zaslužila istinu.
Stavim svoju ruku u njegovu koja mi je blizu koljena.Stisnem je ohrabrivajući ga da nastavi.To ga vrati iz transa.Odmah svoj pogled usmjeri na naše ruke,pa na mene i tužno se nasmiješi.
"Znam da ti je teško pričati o ovome...Ako želiš ne moraš mi sada reći."-gledam ga čekajući odgovor.Da,želim da mi se sada kaže,ali ako on nije spreman neću ga tjerati.
"Ne,u redu je.Samo ima dosta loših stvari kojih se prisjećam."-kaže i stisne mi ruku ne puštajući je iz svoje.
"Što želiš sljedeće znati?"-upita me jer očito ne zna odakle da započne sa pričom.
"Reci mi što ti je sve radio.Koje su najgore stvari koje bi ti učinio?-jedva izgovorim ove dvije rečenice.Tako teško mi je zamisliti svojeg oca kao čovjeka koji muči ljude,ali moram.Moram znati tko je moj otac zapravo.Briga me kako ću ga se sjećati.Sjećat ću ga se onako kako je to zaslužio.
"Dely...Mislim da za to nisi spremna."-gleda me zabrinuto.
"Spremna sam Zayn.Molim te,moram znati."-zamolim ga ne skidajući pogled jedno s drugog.Polagano kimne u razumjevanju.
"Često bi radio svakakve operacije na meni dok sam bio pri svijesti.Doslovno se igrao s mojim organima,a ja sam bio budan i promatrao ga...Često bih se onesvjestio od boli."-zastane na trenutak promatrajući me.Nisam ništa rekla.Nisam nikakav izraz lica napravila.Samo ga gledam i čekam da nastavi.
"A najgore što mi je ikada napravio je kad je pričao o mojoj sestri.O tome kako je vrištala kad bi joj nanosio bol,kako ga je molila da stane,a on joj se samo smijao u facu..."-suze mu se pojave u očima.Osim što ga je mučio fizički on je to radio i psihički.Moj otac je stvarno čudovište.
"Oprosti Zayn..."-tiho kažem,a on me upitno pogleda.Vjerovatno se pita zašto mu se ispričavam.
"Oprosti što si morao prolaziti kroz sve to dok sam ja bila zauzeta svojim besmislenim dramama."-posramljeno pogledam u stranu i izvučem ruku iz njegovog stiska.
"Dely,nisam ljut na tebe.Majka ti je umrla i..."-no prekinem ga.
"To što mi je mama umrla ne dava nikakvo opravdanje.Zbog mene je dvoje ljudi umrlo Zayn,a i ti bi bio sljedeći da napokon nešto nisam poduzela.Da sam prije nešto napravila Kira bi još uvijek bila živa,a ti nebi prošao kroz taj pakao..."-zastanem i pokažem rukom na njegove ožiljke-"...Nebi imao ove podsjetnike na sve što ti se dešavalo."
"U pravu si..."-tiho i tužno kaže-"Ali glavni krivac u svemu ovome je tvoj otac,a ne ti Delilah.Trebaš prestati okrivljivati sebe za sve loše što ti se desilo.I ja mogu sebe okrivljivati što nisam našao svoju sestru i izbavio je prije nego što je umrla,ali ne radim to jer znam da ona to nebi želila.Jer znam da iako je nikada nisam uspio spasiti još uvijek me voli gdje god se nalazi sada...Baš onako kako i ja volim nju."-ovaj put on uzme moju ruku u svoju i čvrsto je drži.Tužno se nasmješim,pokušavajući se boriti sa suzama koje tako silno žele poteći niz moje obraze.
"Sad idemo spavati jer će sutra biti jako težak dan za oboje,a pogotovo za tebe."-stavi mi prst na bradu,pa polako i nježno mi podigne pogled.Onda palcem obriše suzu koja mi je pobjegla.Šutim čitavo vrijeme jer ne znam što da mu kažem.
"Sjećaš se danas kad si me pitala što vidim u tvojim očima?"-upita me tiho,ne skidajući pogled s mojih očiju.Kimnem glavom tiho jecajući.
"Još uvijek želiš znati?"-ruke su mu još uvijek na mojem licu.Ni ne želim da ih makne.Godi mi njegova toplina.Ponovno kimnem glavom i postajem nervoznija.
"Vidim te u prekrasnoj crnoj haljini..."-zastane kad primjeti da sam se zarumenila.Nasmješi se mojoj reakciji,pa nastavi.
"...I vidim sebe kako stojim s tvoje desne strane,ali kao vuk.Tvoja haljina i kosa se slažu sa mojim krznom.Kao da si taj vuk zapravo ti,a ne ja.A koža ti je blijeda,ali ne previše.Djeluješ jako zastrašujuće..."-stane promatrajući me.Malo me zbunjuje ta njegova vizija,ali mi se sviđa.Pitam se kako bih izgledala sa crnom kosom...
"S tvoje lijeve strane sjedi Aragon kojemu su oči izrazito crvene.Kao da svijetle,ali isplaženi jezik mu uništava cijeli imidž jer pomalo izgleda slatko,a ne zastrašujuće."-oboje se nasmijemo tome.Da,to liči Aragonu.
"Oko nas je gusta šuma.Izgledamo kao da smo spremni za rat,ali u stilu."-ponovno se nasmijemo.
"Sve u svemu,to ja vidim u tvojim očima.Ne znam zašto,ali kad god bi se zagledao u njih ista slika se pojavi."-slegne ramenima i makne ruke s mojih obraza.Nisam ni primjetila da sam stala plakati,pa rukama obrišem mokro lice od suza.
"Zvuči jako zanimljivo."-komentiram.
"I jeste."-doda.Onda glasno zjevnem od umora.
"Spava mi se."-umorno kažem.
"Primjetio sam."-slabašno se nasmješimo.
"Ja idem spavati,ne znam za tebe."-kažem pa se podvučem pod deku na svojoj strani kreveta kojeg smo spojili u jedan.Okrenuta sam mu leđima.
Ništa ne kaže,nego se i on zavuče pod deku i krene približavati meni.Uhvati me lagana nervoza kad osjetim njegova prsa na svojim leđima.Stavi svoju ruku preko mojeg struka i privuče me još bliže sebi.
"Reci mi ako ti ovo smeta,odmaknut ću se."-šapne mi u uho.Ništa ne kažem nego se samo dobro namjestim u njegovom zagrljaju i u sljedećih par minuta zaspem.

***

Uhuhu,postaje vruće jelda?Ovo je prije slatko nego vruće xD
Svi mi stalno govorite da obožavate trenutke između Dely i Zayna,pa eto vam nagrada za sve one divne komentare.Prije bi u 4 tjedna došli do 7kom,a sad u 5dana.Tako sam ponosna,hahah :D
Iiinače,ja sam vam završila osmi razred i upisala kuvare.Znate kako me ljudi pogledaju kad im kazem da sam to upisala.Kao da sam neki propalitet,a zapravo ne znaju da ja baš volim kuhati i da je to poprilično dobra škola.Traje tri godine i poslije mogu lako naći posao.Bez ikakvog fakulteta.Tako da baš me briga što drugi misle.Možda čak i jednog dana budete jeli u mojen restoranu sa svojim zgodnim momkom i ja ću vam skuvati božanstveno jelo koje će vas odmah natjerati da se zaljubite hahah.Izgorila sam skroz xD
Sve u svemu,
Love ya all,bye :* <3