The Door(Croatian)

6. dio-Everyone has a dark side

6. dio-Everyone has a dark side

Još uvijek mislim da moj otac nebi samo tako zarobljivao ljude i mučio ih iz iste obitelji.Mora postojati nešto.Nekakav motiv,a možda se odgovori nalaze tamo gdje je i sve počelo-iza metalnih vrata.
“Zašto mi nisi sve ovo prije rekla?“-još uvijek šokirani Toby upita.
“Nisam htjela da se brineš...A i sve to je nekako čudno i...“-slegnula sam remenima jer ne znam što više da mu kažem.Sve zvuči tako psihotički.
“Trebamo rješiti ovo.“-zamišljeno kaže nakon par sekundi tišine i razmišljanja.
“Ne,ja trebam rješiti ovo.Uredu?“-pogledam ga.Ne želim da si nabija još više stresa.
“Tvoj tata te sad treba više nego ja.Poslije ćemo se vratiti na mene.“-uhvatim ga za ramena i zagledam mu se u oči.Znam da je tvrdoglav i da me neće poslušati dok ne kažem riječ na koju je on oduvijek ozbiljno reagirao.
“Obećaj mi.“-tiho kažem čekajući njegovu rakciju.
Odmah me je pogledao i rekao-“Uredu...“-prošapće i ponovno pogleda u stranu.Sad mi je barem obećao i mislim da neće prekršiti obećanje.To nikada nije napravio,pa zašto bi i sad.Ne može se sada brinuti za mene jer ima puno većih problema.Možda čak i većih od mene.

Taman kad sam došla u svoju ulicu vidjela sam nekog nepoznatog dečka kako stoji ispred mojih vrata i priča sa Zaynom.Vidim mu samo leđa koja ne prepoznajem.Krenula sam prema ulazu u dvorište.Zayn me je vidio preko ramena tog stranca.Pogled mu je odmah očvrsnuo.Nešto mi je pokušavao reći,ali nije mogao zbog tog stranca.Stala sam ispred vratašca u dvorište ne znajući da uđem ili da odem.Ne znam tko je taj čovjek ispred koji priča sa Zaynom.Možda je netko iz njegove obitelji i da me vidi odmah bi me ubio.
“Sakrij se!“-poskočila sam na glas u svojoj glavi.Koji đavo je ovo bio?!Počinjem paničariti.Netko mi je ušao u glavu,a mislim da znam tko.
“Sakrij se odmah ili će te ovaj čovjek ispred mene ubiti,a ja ti neću moći pomoći.“-ponovno mi se javi glas u glavi.Okej,sad znam da je to Zayn.Kako je to napravio?!Smiri se Delilah,čula si što je rekao,moraš se sakriti,odmah.Zayn me kratko pogleda,a ja kimnem glavom u znak da sam ga čula i polako i tiho se krenem udaljavati.Na svu sreću dečko s kojim je Zayn pričao me nije primjetio.Gdje da se pobogu sakrijem?Ovo je obična pusta ulica i ne znam di bi se sakrila osim u moju kuću u koju ne mogu ući.Šuma.Šuma...ali bojim se tamo otići.Kvragu Delilah ovo je pitanje života i smrti,moram tamo otići.To je jedino mjesto za sakriti se.
Krenem hodati kao da sam običan prolaznik.Čak i ako me vidi taj čovjek neće znati da živim tu jer nezna kako izgledam,a možda ni nezna dali ja uopće postojim.Odšetam puteljkom koji vodi u šumu.Ovdje sam otrčala poslije one gadne svađe sa Zaynom.Nisam ni razmišljala gdje idem.Ovo mjesto me toliko straši zbog majčine smrti.Prije mi je to bilo najdraže mjesto za igranje,a sad...Nisam otišla duboko u šumu.Znala sam sve puteve napamet,ali nisam htjela otići dalje od ulaza jer se bojim.Popela sam se na neko stablo odakle sam mogla vidjeti dvorište i stražnji dio svoje kuće.Zayn i onaj čovjek su na ulazu kojeg nisam mogla vidjeti odavde.Ne znam kako ću znati da je otišao.Možda će Zayn naći način da me kontaktira kao ona čudna stvar koju je napravio u mojim mislima.Imat će dosta stvari za objasniti kada se vratim.
Pala je noć,a ja još sjedim na grani ovog drveta i smrzavam se.Nikakav signal se nije pojavio.Nikakav znak od Zayna da mi kaže da se vratim jer je zločesti čovjek otišao.Zločesti čovjek?Zvučim kao dijete od pet godina.
Mišljenje mi je prekinula vibracija mobitela u džepu.Izvadim ga i ugledam broj svog kućnog telefona.
“Halo?“-zbunjeno upitam.
“Gdje si ti kvragu?!“-drekne Zaynov glas sa druge strane.
“Pa,sakrila sam se i čekam nekakav signal kao ono čudo što si mi radio u mislima!“-viknem izbezumljena.
Nakon par sekunda tišine napokon kaže-“Koja stvar u mislima?“
Znam da laže.Mogu mu to osjetiti u glasu.
“Nemoj mi tu glumiti kao da ne znaš.Imaš puno toga za objasniti i nećeš se izvući ovaj put!“-prekinem poziv ne čekajući njegov odgovor.Oprezno siđem sa drveta i krenem kući.Čim sam ušla dočekao me je Zayn.Ne kažem ništa,nego samo odem u dnevni boravak.Zayn je odmah iza mene.Sjednemo obadvoje na kauč.
“Tko je bio onaj dečko na vratima?“-probijem tišinu gledajući u prazno.
“On je moj prijatelj.“-kaže.Prijatelj?Zašto bi me njegov prijatelj ubio?
“Što je on radio ovdje?“
“Saznao je da sam zatočen ovdje do punog mjeseca i došao me je provjeriti.Nije me vidio tri godine.“-pogleda me u kutu oka.
“Kako je saznao gdje si?“-još uvjek gledam u prazno.
“Tvoj tata mu je rekao...“-kaže nakon par sekundi šutnje.Odmah se trgnem na njegove riječi.To znači da je otac još uvijek živ.
“Živ je?“-upitam sretno na šta Zayn samo kimne glavom.Odahnem od olakšanja.Stavim lice u dlanove i prođem njima uzduž kose.Sve ovo mi daje nadu da ću ga pronaći i izbaviti.
“Gdje ga drže?“-oštro upitam gledajući ga.
“Ne mogu ti to reći Delilah.“-kaže glasno.Razočarano kimnem glavom.Izgleda da ću ipak sve sama morati saznati.Kao i uvijek.
“Dobro...Kako si napravio ono u mojim mislima?“-promjenim temu.Počne mahati glavom.
“Ne mogu vjerovati.“-razočaravajuće kažem.Ništa mi neće reći.
“Onda idemo na sljedeće pitanje.“-ljutito kažem i nastavim-“Zašto me nisi ubio do sad?“-glasno kažem.Gubim živce zbog njega.
“Kako misliš zašto te nisam ubio?“-zbunjeno kaže.
“Ja sam kćer čovjeka koji te je mučio iza onih vrata tri godine.Kćer čovjeka koji ti je ubio sestru.“-pokažem prstom u smjeru gdje su metalna vrata.“Uz to me mrziš i misliš da sam dosadna i naporna.Zašto me još uvijek nisi ubio?“-glasno kažem.Zvuči kao da ga nagovaram da me ubije,ali želim znati zašto nije.
“Ne znam!“-vikne.
“Ne znaš?“-zbunjeno upitam.Mislila sam da će reći nešto drugo,a ne neznam.Zašto mora biti toliko zbunjujuć?
“Nešto je drugačije u vezi tebe...nešto mi je reklo da ti ne naudim.“-digne se sa kauča i živčano prođe rukama kroz kosu.Ne znam što da kažem na njegove riječi,pa šutim.
“Ne želim ti ništa objašnjavati,Del,jer kada odem nećeš me nikada više vijdeti.Više se nećeš brinuti o ničemu.Sve ćeš zaboraviti.To je bolje nego da zauvijek ostaneš zapetljana u mojoj mreži.Zaboravit ćeš me i sve što se desilo zato što ne želiš biti u mojem svijetu.Ti pripadaš ovdje.“-raširi ruke u znak predaje.Njegov svijet?Da mi je bar znati kakav je to svijet.
“Što ako se želim upetljati u tvoju mrežu?Što ako ne želim ništa zaboraviti?Znam da neću moći zaboraviti.“-tiho kažem i pogledi nam se sretnu.Nisam tip osobe koja će se praviti kao da se ništa ne događa.Ovo je pravi svijet koliko god ja željela da je sve samo ružan san.Moj tata je negdje zarobljen jer je mučio nevine ljude i sada oni njega muče.To je istina,a od istine ne mogu pobjeći.
“Ovo je stvaran svijet Zayn,ne nekakva bajka gdje će na kraju svi živjeti sretno do kraja života.Kada odeš i nikada te ponovno ne vidim živjet ću u neizvjesnosti jer zapravo ne znam koji se vrag ovdje dešava.Onda ću uvijek imati pitanja na koja nikada neću naći odgovore.Ako misliš da tako želim živjeti onda se varaš.“-dignem se sa kauča i krenem ljutito prema sobi,ali me Zaynova ruka uhvati za podlakticu.Okrenem se.
“Nikada nećeš ovo pustiti,jelda?“-uzdahne i izdahne duboko čekajući moj odgovor.Možda sam ga uspila nagovoriti da mi sve kaže.
“Ne.“-odlučno kažem gledajući ga u oči.
“Sve ćeš saznati uskoro,a onda ćemo pričati.“-pusti mi ruku i ode u kuhinju.To je to?Kada je uskoro?Kako mrzim kad me ostavi svu zbunjenu.Ne mogu čekati njegovo “uskoro“,pronaći ću odgovore sama.