Road of becoming Directioner [One direction fanfiction]

Part 3

I dalje smo bili u slavnoj kući 1D-a. Nije mi bilo niti malo ugodno. Trpila sam radi Steph koja se odlično zabavljala. Joj kakva sam ja prijateljica. Ne bi se čudila da ovdje, sada počinim samoubojstvo.

Stajala sam na istom onom mjestu već 3 sata. Lagala bih kada bi rekla da me ne bole noge. Tako sam žarko željela sjesti, ali nisam. Tvrdoglava sam, znam.

"Zita, mislim da je red da sjedneš." nakon cijelog dana šutnje javio se mrzovoljni Louis.

"Sjest ću jer ja to želim ovaj put." zakolutao je očima. Istina, ovo je bila najjadnija isprika na svijetu. Sjela sam na pod malo udaljena od sviju ostalih. To je bik tako predivan osjećaj. Naslonila sam se na zid i uživala u osjećaju da mu noge više nemaju posla.

Svi su igrali monopoly. Nisam voljela tu igru. Dosadna je. Odjednom sam primjetila sam se netko naslonio na zid blizu mene te sjeo uz mene. Preblizu za moj ukus. Odmaknula sam se malo i ugledala Nialla.

"Sada mi reci, u čemu je problem?" to me pitao tako lagano.

"Zašto misliš da ima problema?" bila sam drska.

"Ma daj, iz aviona se vidi da nisi baš presretna što si tu." nasmijao se.

"Pa što ako nisam. Tako tipično za vas slavne, mislite da će vam svatko tko naiđe željeti lizati cipele." što sam ja to upravo rekla. Niall se nasmijao

"Nije zbog mene, jednostavno se izdvajaš i znam da je to zbog posebnog razloga. Talk to me girl." gledao je u mene, ali sam uvijek skretala pogled. Te oči su me zbunjivale.

"I da ima problema, zašto misliš da bi ti rekla?" nisam popuštala.

Uzdahnuo je "Kako želiš." ustao je te se vratio igri.

-----

Konačno je i dan završio. Bilo je super dosadno. Vjerovatno zato što se nisam maknula s mjesta vijeli dan. Gledala sam Steph koja je bila presretna toliko da je u jednon trenutku čak i zaplakala. Krenula sam ju zagrliti kak prava prijateljica, ali Niall ju je zagrlio i privio uz sebe. Počela je još jače plakati na što su svi napravili awwww zvuk. Naravno svi osim mene. Kasnije se smirila pa su se još zabavljali.

Sa Louisom nisam razgivarala cijeli dan osim ona jedna rečenica. Nije me gledao niti pričao samnom. To je malo boljelo, ali zašto bi me bilo briga. Samo me moj najbolji prijatelj izbjegava, u čemu bi bio problem, nasmijala sam se lažno doj su mi se suze nakupljale u očima, a ja sam i otpreptala te ustala se sa vječnog mjesta na podu te krenula van. Dok se Steph pozdravljala s dečkima ja sam odlučila pričekati u autu. Taman što sam zakoračila van osjetila sam da me netko uhvatio za ruku. Okrenula sam se i susrela se sa istim onim zelenim očima koje sam tako dobro poznavala.
"Što želiš?" hladno sam mu dobacila.

"Zita, moraš me poslušati." rekao je.

"Nemam vremena." držala sam se svog hladnog tona.

"O itekako imaš." okrenuo se prema Steph koja je još uvijek grlila Harrya. "Još kada dođe do Nialla, po slobodno možemo na kavu." nasmijao se. To mi je izmamilo osjeh na lice, ali sam okrenula glavu i maknula ga s lica u nadi da nije vidio. "Vidio sam to." Kvragu.

"Pričaj, izvoli." prekrižila sam ruke.

"Moraš me razumjeti. Nisam ti se javljao jer- " zastao je.

"Jer si postao slavan i imao si pametnijeg posla od mene, nisi si više mogao priuštiti pentranje po našem drvetu i slično. Shvaćam." nadopunila sam ga. Nije me bilo briga je li točno.

"Jer se nisam mogao nositi s činjenicom da si daleko. Eto zašto. Zita, ti si moja njbolja prijateljica i tako će i ostati. Moraš mi vjerovati da je bilo teško napustiti te, a tvoj glas, čak i poruka su prebolni." tužno je govorio. Zvučali smo kao oženjeni bračni par, ali nema veze. Imao je pravo, sama znam koliko je bilo teško samo se prisjećati njega. Ali ja kao ja, ne priznajem ništa.

"Svejedno." okrenula sam se kada je Steoh zagrlila Louisa. Sjela sam u auto odbijajući ga pogledati.

---

Do kuće sam morala slušati uzbuđenu Steph dok je kao malo dijete prepričavala sve. Nisam ju niti sasvim slušala dok mi je nije obratila.

"Primjetila sam da se dobro slažeš s Niallom." rekla mi je dobivši moju pažnju.

"Ja- I ne baš- ne sviđaju mi se ti dečki." iako sam morala priznati da je Niall bio prezgodan. Što sam ja to upravo pomislila.

"I bolje ti je. Inače bi imala problema sa mnom." Uhvatile smo se smijati iako nisam baš bila sigurna da se šalila. Kako god, može si ga uzeti, ljubav je ionako sranje.

Putem sam dobila poruku. Taman u vrijeme kada je Steph ušutila. Baš krasno. Upalila sam mobitel te pogledala ime na ekranu. Louis. Poruka me odmah nije zanimala.

"Tko je to?" napadala je Steph.

"Nitko." zaključala sam mobitel i vratila ga natrag u džep. Čudno no Steph je to odlučila pustiti te je počela pričati o vjenčanju s Niallom. Ne znam je li to bilo čudno ili slatko. Sve u svemu mi je bilo drago što više neću morati gledati facu tih dečkiju. Što se mene tiče dosta mi je za cijeli život. Istina je da mi Louis nedostaje, ali ne želim slušati jadna objašnjena, malo je kasno.

---

Došla sam kući i zagrlila svog medu. Tog medvjedića mi je pokonio, pazite sad, Louis za moj 5. rođendan. Zašto sam ga ja sad grlila? Nemam pojma. Treba mi zagrljaj. Sutra je novi dan. Dečkima zadnji dan snimanja, ipak sam nešto pratila taj cijeli dan. Pa ipak se radilo od njihovom odlasku. Otići će i sve će biti kao i ove dvije godine. Otići ću do Roberta, kupiti limunadu i biti depresivna. Savršen život, što da kažem.