Road of becoming Directioner [One direction fanfiction]

Part 11

Sobu je osvjetljavalo jutarnje sunce koje se probijalo kroz tamne zastore. Ustala sam i obavila jutarnju higijenu. Otišla sam po svoju redovnu porciju pahuljica. Umjesto da sjednem za stol otišla sam u dnevni te se zavalila u naslonjač. Upalila sam TV iako nisam niti znala što gledam.

Bilo je već podne, a meni je godilo izležavanje. Sinoć ne znam koliko sam popila, ali znam da nije bilo strašno jer nisam bila mamurna. Bezveze sam listala programe u nadi da ću naići na nešto dobro. Kao i uvijek bilo je uzaludno.

Začula sam kucanje na vratima. Prvi puta mi je bilo drago što me netko prekinuo jer mi je ono listanje programa pililo živce i da se tog trena nisam ustala TV bi letio kroz prozor.

Odgegala sam se do vrata te ih otvorila. Nisam se začudila kad sam na vratima vidjela Louisa. U zadnje vrijeme je bio sklon upadanju u moju kuću ujutro ili popodne.

"Izvoli?" upitala sam ga trljajući još uvijek pospane oči.

"Moramo razgovarati." bio je ozbiljan. Nije bilo glupavog smijanja, samo se progurao pokraj mene te ušao u dnevni.

"Izvoli?" ponovila sam gledajući ga iako sam iskreno gledala kroz njega od umora.

"Znam da ćeš se naljutiti-" započeo je mlatarajući rukama.

"Onda bolje šuti." prekinula sam ga stavljajući mu prst na usta što je začudilo i mene i njega "Oprosti." prošaptala sam skrećući pogled i mičući prst.

"Dobro, sve ili ništa." uastao je i dva-tri puta udahnuo te rekao tu riieč koju nikada nisam voljela čuti. Riječ koja nas je uništila i prvi put. Ponovno sam izgubila svoj najboljeg prijatelja "Odlazim."

Kako sam opće mogla misliti da će ostati. Oni su slavni, oni nemaju vremena za privatni život. Ma nek samo odlazi kad već želi.

"Nisam niti mislila da ćeš ostati." tako sam loše glumila da mi je svejedno, a Louis je to očito znao.

"Uvijek si bila loša glumica." zašto je sad to toliko bitno. Rekao je da odlazi, pa što čeka onda. Da, ja sam se lako ljutila bla bla bla.

"Nije me briga. Samo idi. Mislim da te tvoji fanovi trebaju pa se možeš i snjima lijepo družiti. Tko zna možda postanete prijatelji za cijeli život. Jeej." sarkastično sam se nasmijala.

"Zašto si tako sebična?! Želiš da se odreknem života o kojem sam sanjao samo kako bi bilo po tvome? Ti nisi Zita kakvu sam poznavao!" vikao je.

"O je li? Ja sam sebična?! Ti misliš da je lako sjediti i nadati se da ćeš jednog dana dobiti poruku, samo jednu jedinu poruku barem da provjeriš kako sam? Gledati te kako uživaš i svakim danom me sve više i više zaboravljaš?!" sada sam ja vikala, ili još uvijek, nije bitno.

"Znaš što, zaboravi. Ja sam se trudio osobno ti to reći kako bi se oprostili, ali ti si živčana pa vidim da to neće ići." okrenuo se sklopivši ruke.

"Zanimljivo, slavni Louis Tomlinson se sjetio nekoga drugoga osim sebe. Kako slatko." ne znam zašto sam se ovako ponašala, ali glava mi nije radila kako treba. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da ću ponovno biti depresivna i sama.

"Znaš što?! Drago mi je da odlazim!" na te riječi sam se smrznula. Svi osjećaju su isparili. Ostala je samo tuga u meni. Htjela sam mu još nešto reći, ali riječi nisu dolazile. Suze su se skupile u očima i nisu se zadržavale. Padale du jedna za drugom u savršenom skladu.

Louis me je gledao. Uhvatila sam kvaku i gurnula vrata ne mičući se. Suze su mi i dalje tekle. Gledala sam njegov lik kako nestaje iza vrata dok me promatra. To je vjerovatno poslijednji put da ću ga gledati ovako stvarnog pomislila sam.

Otišla sam u sobu. Ušla sam u osunčanu prostoriju i to mi se uopće nije sviđalo. Krenula sam prema prozoru i zatvorila rolete. Moj laptop sam isključila te punjač spremila na dno ladice. Iz mobitela sam izvadila bateriju te sve dijelove odložila na ormarić. Bilo mi je dosta elektronike. Bilo mi je dosta svega.

Nikada nećete pogoditi što sam kasnije napravila. Uzela sam neku knjigu. Krila anđela. Nisam voljela takve knjige, nisam uopće bila fan čitanja. Tada me je nešto natjeralo i vuklo prema toj knjizi.

Cijelu večer sam čitala dok u dnevnom nije zazvonio kućni telefon. Glupa elektronika. Konačno je prestao zvoniti. Odahnula sam i vratila se knjizi.

U sobu je ušla mama. Pričala je na telefon.

"Da, u sobi je i bruh" te zadnje riječi je rekla čudnim tonom "čita! Mislim da morate razgovarati, ovo nije normalno." nasmijala se na to zadnje te pogledala u mene, valjda je očekivala da se i ja nasmijem. Htjela sam se smijati, makar lažno, ali nisam. Nešto mi nije davalo mogućnost da se smijem, makar na tren, makar očima.

Konačno je otišla pa sam se vratila knjizi. Ne znam što sam čitala, ali su mi se dijelovi koje sam shvatila svidjeli i bio mi je lijepši život u knjizi nego ovaj moj jadni. Predala sam se knjizi kad ponovno kucanje. Može li život postati gori.

"Ne može!" viknula sam u nadi da nitko neće ući. Vrata su se polako otvorila, a s njima i propalo moje nadanje. Iza vrata je provirila Stephina glavica. Gledala me onim svjetlucavim očima koje bi mi uvijek izmamile osmjeh, ali ne danas.

"Cto boji?" tepala mi je napravivši puppy face, a ja sam ju samo hladno gledala. Nisam se mogla smijati, ma koliko željela.

"Mislim da je bolje da odeš." okrenula sam se prema prozoru.

"Z ovo nisi ti, hajde, sve mi možeš reći." prišla mi je i položila ruku na moje rame. Njen dodir me umirivao, zato je baš ona bila moja najbolja prijateljica. Naravno da joj nisam mogla reći. Što da joj kažem hej Stephanie, ja i Louis se znamo od malena samo nismo dugo pričali, a sada je ponovno otišao, nisam te upoznala. Kako da ne.

Umjesto ikakvih riječi samo sam se naslonila na nju te se udubila u njenu vestu. Upijala je moje suze koje su sada tekle bez zaustavljanja u savršenom slogu. Zagrlila me.

Malo nakoj toga je naglo ustala. Stavila je ruke na bokove i pogledala me odozgo.

"Zita Watson, vidi na što ličiš, srami se." sarkastično je rekla i nasmijala se u kutu usana. Pružila mi je zrcalo i zbilja jesam izgledala užasno, ono malo maskare što sam imala totalno se razmazalo, kosa mi je bila na sve strane i smrdila sam po ustajalosti.

Povukla me za ruku te izvukla iz kreveta. Prešla je pogledom po meni od glave do pete te me ugurala u wc.

"Tuširanje!" viknula je sa druge strane vrata. Iskreno mi nije bilo do tuša. Inače nisam mogla podnesti da imalo smrdim, ali nije me bilo baš toliko briga. Samo sam oteturala do umivaonika te se umila. Naslonila sam se na mramor od kojega je bio umivaonik te se pogledala u zrcalo.

Tada kao da me nešto pogodilo u glavu. Oni su slavne face Zita, što si drugo i mogla očekivati. Kako sam bila glipa, dopustila sam da me uvjeri da je stari Louis, ali nisam baš povjerovala. Dao mi je čvrsti dokaz da je ista ona umišljena slavna osoba koja mari samo za sebe. Pa neka je, neka sada uživa sa slavnim 1D-em, a za mene više neće čuti.