Road of becoming Directioner [One direction fanfiction]

Part 33

Probudila sam se uz strašnu glavobolju. Imala sam osjećaj kao da sam nadrogirana. Ogledala sam se oko sebe. Opet sam bila u onom istom bolničkom krevetu. Okrenula sam se na drugu stranu i susrela se sa božanstvenim očima djevojke koju zbilja kratko znam, ali mi je prirasla srcu, Eleanor.

"Jutro' mala." nasmijala mi se. Ta cura uvijek zrači vedrinom.

"Koliko sam spavala?" protrljala sam oči sa onom zdravom rukom.

"Oko 2 dana." ležerno je rekla. 2 DANA?

"Dva dana!?" viknula sam uspravivši se.

"Hej hej, smiri se. Prilikom porezotine si izgubila puno krvi. Dok ti se krv ne odnovi ne bi se trebala previše uzbuđivati. Vidjela si što se prije 2 dana dogodilo." pružila mi je pogled pun pažnje. O čemu ona priča?

"Što se to dogodilo?" zbunjeno sam ju pogledala.

"Tlak ti je skočio i srce ubrzalo. Izgubila si kontrolu pa te doktor morao smiriti inekcijom. To je vjerovatno izazvalo kratku amneziju." objasnila mi je polako dok je moj mozak to obrađivao.

"O moj bože, što sam napravila?" posramljeno sam se nasmijala sebi u ruke. Začula sam Eleanorin tihi smjeh.

"Skoro si ubila Louisa." nasmijala se. ČEK ŠTO? KAKO TO MISLI LOUISA?

"Na koga točno misliš?" nadala sam se da nije Tomlinson, samo ne on. Ne mogu ga vidjeti.

"Onaj iz One Directiona." uzbuđeno je kriknula, ali se brzo pribrala "Izgleda da te poznaje." dodala je.

"Da, poznajem i ja njega. Mi smo, ovaj bili smo, najbolji prijatelji." tiho sam promucala. Bilo mi je teško pričati.

"To objašnjava zašto si se derala da je on kriv i zašto si bila knako dužna i potištena. Turneja je ponovno počela. Zar ne?" brižno me upitala. Zbilja je dobra. Kimnula sam.

"Moram na posao. Oprosti ako sam te gnjavila." rekla je te me kratko zagrlila.

"Nikada ne smetaš." odvratila sam joj osmjehom. Izašla je iz sobe ostavivši me samu. Napokon malo mira.

Kucanje na vratima. Možda ipak ne malo mira. Pozvala sam nekoga na vratima unutra. Nisam bila ni najmanje sretna zbog te odluke. Ugledala sam ni manje ni više Steph. Izdajicu.

"Izdajico. Kako imaš snage opće pogledati me." drskom sam joj rekla. Sakupile su joj se suze u očima. Neka. Od najbolje prijateljice očekuješ da ostane s tobom bez ibzira na sve.

Steph se zaletjela prema krevetu te kleknula ispred mene. Suze su joj lile niz obraze. Jecala je.

"Molim te oprosti mi. Bila sam toliko zatucana s One Direction da sam zaboravila na ono što je bitnije." projecala je. Suze su joj tekle jače nego meni na dan kada me Louis potjerao iz kuće.

"Objasni mi nešto. Kako možeš opće gledati u moje oči nakon toga? To očito dokazuje kako smo prerazličite i da nismo najbolje prijateljice." mirno sam govorila. Iz iskustva znam da to jače boli nego deranje.

"Zita! Ti ćeš mi uvijek biti sve. Pa zar bi pobogu klečala ovdje i prešla preko ponosa koji sam sve ove godine gradila kako bi te molila za oprost." i dalje je jecala. Je li zločesto što mi je bilo drago što tako pati?

"Mislim da bi se trebala ugledati na Eleanor." bilo je to sve što sam joj mogla reći. Rekla bi joj i više toga, ali zbilja nije ni mjesto niti vrijeme, a i doktor je rekao da se ne smijem uznemiravati. Steph je očito shvatila poruku te izašla iz sobe.

Konačno se mogu odmoriti. Čovjek bi mislio da nakon 2 dana sna nećeš sljedeća 2 dana spavati, ali ja sam bila iscrpljenija nego kada sam kao mala trčala maratom od 9 km. Ah, uspomene.

Zatvorila sam oči te se prepustila snu koji me ubrzo nadjačao.

* * *

Probudila sam se ja mislim usred noći. Vani je bilo mračno kao i u sobi. Jedino je malo svjetlosti davala ulična svjetiljka pored ceste. Isijava tom toplinom i svjetlošću i za ništa ju nije briga. Želim biti svjetiljka.

Bokte možda baš imam psihički problem.

Nasmijala sam se sama sebi na ovoj izjavi. Tek tada sam primjetila sjenu u kutu nasuprot krevetu. Primjetila sam ju jer je 'sjena' hrkala kao slon.

Zagledala sam se bolje te ugledala vrške plavih kovrčica. Niall stvarno spava ovdje? Iako je bio na Louisovoj i Stephinoj strani, obradovalo me kada sam ga vidjela.

"Hoću hamburger!" viknuo je, pretpostavljam u snu jer je samo glavu pomaknuo. Nasmijala sam se na to. Pa tko ne bi? "Piletina..." rekao je opušteno. Raspalila sam se smijati kao nikada u životu. Hvala bogu da sam sama u sobi jer bi se ostali pacijeni sigurno žalili na ovo. Niall se trznuo te me pogledao. Kad je shvatio da se smijem jurnuo je prema meni.

"Budna si!" viknuo je sa uzbuđenjem.

"Kao i ti." nasmijala sam mu se.

"Lijepo da si me probudila iako je vjerovatno bilo nenamjerno. Moramo razgovarati. Ne ćeš vjerivati koliko mi je dragi da si dobro." zagrlio me pun uzbuđenja.

"Narano N, reci?" upitala sam ga. Dobro je znao da me ne smije uzrujavati, tako da sam mu mogla vjerovati.

"Znaš, drska si i tvrdoglava, ali nisi u pravu. Počnimo sa Stephanie." rekao je.

"Ne!" rekla sam malo glasnije.

"Sada slušaš, dovoljno smo čuli nekidan." nasmijao se. Dibro je jer bi lako pokupio batine kao skoro Louis tada "Stvarno se kaje. Nije prestajala govoriti kako se trebaš vratiti na turneju i kako joj je žao. Iako djeluje uvredljivo prema nama, htjela je odabrati tebe, ali se bijala da više nikada ne vidi One Direction, a tebi vjeruje Zita. Znala je da ju nećeš napustiti." rekao je. Koliko god sam ponavljala da ih mrzim bila je to laž, nisam ju napustila, niti ikada neću iako je stvarni napravila groznu stvar. Nikome to ne preporučujem.

"Nikda nisam, niti ću, ali iznevjerila me i jasno ti je da više ništa neće biti isto." rekla sam mu gledajući ga koliko sam mogla u tom mraku.

"Znam, a zna i Louis. Steph mu je objasnila sve o Gabrielli. Izbacio ju je iz kuće istog trena. Plakala je cijelim putem." nasmijao se zlobno.

"Je li patila?" napravila sam puppy face iako sam znala da ga vjerovatno neće vidjeti.

"Jako." još zločestije se nasmijao.

Taj dečko je bio takva suprotnost meni. Ali kada bolje razmislim, duboko u sebi oboje imamo taj žar za zločestoćom.

Prvi put u mjesec dana sam se osjećala zadovoljno, ako ne brojimo euforiju zbog inekcije naravno.

Znala sam što sljedeće moram. Popričati sa Louisom.