Road of becoming Directioner [One direction fanfiction]

Part 30

Trčala sam iz Louisove sobe. Zadržaval sam suze jedino činjenicom da jake cure ne plaču, da je to jadno. Na izlazu sam nabasala na Nialla s punim tanjurom plačinki.

"Hej Z-" rekao je, ali sam samo projurila pored njega. Ne mogu više.

Izašla sam na hladni zrak. Hladnoća mi se uvukla pod kožu. Pod mi je bježao pod nogama. Ne znam je li to od zime ili od svega što se dogodilo. Imala sam osjećaj da je svijet ispao sa elipse i sada bespomoćno lebdi u beskrajnom svemiru.

Točno tako sam se ja sada osjećala. Um mi je bio prazan kao drveće što me okruživalo. Svo to lišće što je zagrlilo zemlju i njezinu površinu dok ih je pokrio bijeli pokrivač.

Čak je i lišće koje vene sretnije do mene. Ono se barem baca u zagrljaj tla dok sam ja u beskraju sama. 

Svaki korak je bio teži, svaki sat duži i svaki udah hladniji od prethodnog. Gurnula sam ruku u džep jakne te dodirnula hladni mobitel. Izvadila sam ga, a na ekranu je isijavala svijetlost sa kratkom sjenom Stephinog imena. 6 propuštenih poziva. Vjerovatno me i ona želi otjerati. Vjerovatno će reći da sam i njoj lagala, zašto opće govorim i, ja nikome nisam lagala, osim Gabrielli.

Nikada ne bih iskorištavala Louisa. Prije nije bio među najmoćnijim osobama na svijetu i najpoželjniji dečko na svijetu. Dok je bio samo nedužno dijete, ja sam bila s njim. Nije mi bilo bitno niti što je dečko, a kamoli njegovo obiteljsko stanje.

Ekran mobitela ponovno svijetli. Nisam se htjela javiti. Znala sam da je to ponovno Steph. Brzo sam pogledala na ekran te skrenem pogled. Trebalo mi je par sekundi dok mi mozak nije obradio podatak da me nije Steoh zapravo zvala. Niall? Zar me i on osuđuje?

Tu mi je puknio film. Prva suza mi je kliznula niz obraz hladeći se. Njezinu putanju je počelo slijediti sve više brzim suza koje su nasumično padale. Oči su me pekle, ali ne kao duša.

Morala sam se javiti, barem da mu čujem glas. Ne znam ni zašto ni kako sam stisnula answer, ali sam to učinila.

"Halo?" pokušala sam zvučati što pribranije.

"Zita? Što se dogodilo? Uzrujana si? I Louis je. Zašto ništa ne govorite?" obično bi se nasmijala na to jer mi nije dao riječi, ali ne i sada.

"Nemoj Niall, reci što trebaš ili idi, ne osuđuj me kao što svi." u jednom udahu sam rekla začuđujuće smireno. Kao da mi je netko isprao dušu i izbrisao osjećaje. Što su to uopće osjećaji?

"Smiri se, nađemo se u parku za 5 minuta, ne želim ti nauditi." mirno je rekao. Iz nekog razloga sam mu vjerovala. Ona je oduvijek onaj razuman "Vjeruj mi." kimnula sam glavom iako me nije vidio. Znala sam da razmije i da će biti tu i prije.

Istim onim teškim koracima sam se uputila prema parku. Pošto je pao snijeg, nisam imala gdje sjesti oa sam samo hodala uokolo gledajući svjetlucanje snijega. Minute su prolazile. Niall se nije pojavljivao. Znala sam. Prelako vjerujem ljudima.

Okrenula sam se te otišla do Mc Donald'sa. Toplina mi je ozarila nos, a miris hamburgera uzbudio trbuh. Naručila sam jedan hamburger i colu te sjela za najudaljeniji stol.

Tiho sam čekala narudžbu kada su se vrata otvorila. Unutra je ušao mladi dečko. Nisam ga mogla prepoznati zbog jednostavne sive kape. Ogledao se okolo te okrenuo prema meni. Niall. Krenuo je prema mom stolu te se zaustavio iznad mene.

"Z, plakala si?" tiho je upitao te sjeo nasuprot mene. Pogkedak me onim dubokim plavim očima.

"Nisam." promucala sam s obzirom da se još nisam smirila.

"Dobro prekrivaš." u kutu usana mu se pojavio kratki osjem koji je ubrzo isčeznuo te postao opet onaj ozbiljni i zabrinuti.

"Što želiš Niall?" umorno od svega sam ga pitala.

"Louis kaže da si rekla da si ga iskorištavala sve ove godine. Znam da to nije istina. Vidim kako ga smatraš bratom koji ti je u djetinjstvu bio nedostupan, ali potreban." rekao je to s tolikom pažnjom. Odjednom sam se zaželila Matthewa. Niall je bio u pravu. Oduvijek mi je trebao brat ili čak sestra, a Louis je ispunjavao tu polovicu. Nakon što je otišao kao da je pola mene nestalo.

"Nisam to mislila. Razumi me Niall. Nikada mu ne bi lagala. On je moj najbolji prijatelj." nisam se mogla suzdržavati. Suze su ponovno počele lijevati poput bujuce. Očito sam zatekla Nialla. Nitko me nikada nije vidio ovoliko uzrujanu. Skočio je te se u trenu prebacio na moju stranu te mi stisnuo ruke uz tijelo zagrlivši me. Nokti su mi se zabili u dlanove kao da pokušavam istisnuti svu tu bol.

"Razumijem Zita. U redu je plakati. Netko mi je jednom rekao da te suze sadrže tvoju najdublju tugu zato je u redu da izlaze. Nikome ti ne treba." masmijao mi se iznad glave. Osjetila sam to. Nisam mogla vjerovati da takve riječi izlaze iz usta člana prokletog One Directiona. Niall tamo uopće nije spadao. Ne mislim na pjevanje, on predivmo pjeva, ali predobro za One Direction. Mogao bi puno više ako se mene pita.

Samo smo neko vrijeme tamo sjedili dok sam Niallovu, pretpostavljam, novu majicu namačala suzama.

Začula sam zvuk zvona na mobitelu, Niallovom mobitelu. Uzeo ga je i pogledao na ekran. Zjenice su mu se raširile.

"Idi." rekla sam. Znala sam da mora ići Louisu. Ovo je već tehnički izdaja. Ne mogu mu dovoljno zahvaliti što je ovo vrijeme bio sa mnom.

"Ne razmiješ Zita." rekao mi je. Što se ima ne razumijeti? Ni prvi ni zadnji koji odlazi od mene. Tjeram ljude. Takva sam.

"Znam, ja odgurujem ljude i bezobrazna sam. Ne mislim na nikoga osim sebe. Sve znam. Idi, ni prvi ni zadnji." ponovno sam briznula u plač. Sve češće sam brisala oči i obraze.

"Jednom me poslušaj do kraja! Ne radi se o tebi!" povisio je glas. Užasavala sam se ovakvog Nialla. Tiho sam obrisala suze i kimnula. Bila sam spremna na sve, ali njegove sljedeće riječi su me šokirale: "Turneja ujutro ponovno počinje, ali ti ne ideš."