Road of becoming Directioner [One direction fanfiction]

Part 15

Nakon dugoe večeri u restoranu konačno je vrijene za bus. Radovalo me to jer se barem nisam trebala prtvarati sa sam Directioner, ili da općenito podržavam 1D, ili da uopće mogu čuti za njih.

Uglavnom, izlazili smo iz restorana, a gužva na ogradi se povećala. Zar ti svi ljudi nemaju živote. Ulazoli smo u bus, a Harry je zastao.

"Obavezno dođite sutra navečer na naš koncert!!" viknuo je te pokazao pis (✌). Ti svi nagužvani retardusi su počeli vrištat. Kako ne pomisle da su možda naporni.

_______________

Bio je red ići na spavanje. Ja sam se već bila ušuškala u krevet. Čovijek bi pomislio kako ja mogu spavati preko noći jer praktički spavam 17 sati dnevno. Moj medo mi je pravio društvo u mračnom krevetu.

Taman sam zaklopila oči kad svijetlo.

"A! The light! It burns!!" vrištala sam. Dečki su se smijali. Očito nisu otišli u krevet. Steph je čvrsto spavala, a dečki su u ruci imali MOJU olovku za oči. Krenuli su prema uspavanoj Steph.

"Da se niste usudili." zaustavila sam ih. Pucketala sam prstima što je trebalo značiti da se moraju bojati, ali očito nije palilo. Već su bili prislonili olovku na njeno lice kada sam ja viknula njeno ime iz sveg glasa. Probudila se te je refleksno zabacila šaku koja se našla u Harryevom nosu.

Dobra! Da bila sam jako zlobna. Harryu je počela teći krv što me prestravilo. Sklupčala sam se u kut kreveta te počela drhtati. Još uvijek se bojim krvi.

"Vodite ga van!" viknuo je Niall prema Liamu i Louisu potom se okrenuo natrag prema meni

"Smiri se Zita, on je u redu." stavio je svoje ruke na moja koljena. Harrya su iznesli. Srce mi je tuklo 100 na sat no Niall me smirivao, ne znam zašto.

Bacila sam pogled na Steph i Zayna koji su se kreveljili na Stephinom krevetu i komentirali Harrya. Koji su oni djeca.

Ubrzo je došao Louis sa Liamom i Harryem koji je držao led na nosu. Srećom krvi više nije bilo. Louis je pogledom pregledao sobu te pogled zadržao na meni. Lice mu je poprimilo neki izgled kao zabrinutost, ne znam.

Nisam se niti snašla, a Louis je bio oko mene. Dirao mi je glavu i ruke. Koji vrag se događa?

"Jesi u redu, otkucaji srca?" ponavljao je gluposti.

"Sada je u redu." odgovorio je Niall. Nisam baš pozornost obraćala na njega zbog Louisovog ponašanja. Narednih par dana me ozbjegava i sad je odjednom sve u redu.

"Izađite!" naredila sam svima koji nisu sjedili na mom krevetu.

"Kako molim?" Liam je prekrižio ruke.

"Liam, smiri se, idemo." Niall ga je povukao za ruku te su svi izašli osim Louisa.

"Moramo razgovarati, mislim da je krajnje vrijeme." nisam mogla vjerovati da sam to upravo rekla. Uvijek sam bila tip izbjegavam te jer si seronja i jer se bojiš osjećaja. Ovaj put sam ja povukla potez.

"Znam." kratko je odgovorio spustivši pogled. "Reci mi zašto si ljuta na mene, nisam te ostavio, sa mnom si!!" vratio je pogled vičući.

"Jer prokleto nisam htjela ići!! Pa to je One Dorection!! Najveće sranje od benda ikada!!" vikala sam i ja. Mislim da bi trebali prestati vikati s obzirom da nemamo vrata, a dečki su naslonjeni na onaj prekrivač na prolazu.

"E pa hvala." sarkastično je rekao dok se smirivao.

"Ne želim da se tvoja braća uvrijede, ali postoje i bolji pjevači, nije sve do izgleda." prekrižila sam ruke. Koji vrag je bio sa mnom, zašto tjeram ljude.

"Znaš što!? Ti misliš da mi pjevamo zbog slave? Ti misliš da je nama do toga?! Epa znaš što!? Nije! Pjevamo jer to volimo! Pjevamo jer nas naši fanovi vole! Pjevamo iz srca!" ponovno je podignuo glas.

"Samo vi pjevajte, ali kada budeš imao vremena za život javi se." brbljala sam gluposti.

"Život? Trgni se malo Zita! Ovo JE život! Život je popeti se na onu pozornicu i gledati sve te ljude koji nas čekaju." uvijek je znao što reći.

"Znam! To i mrzim! Jer imaš život i bez mene!" ne mogu vjerovat da sam mu to rekla. Očito je i on ostao šokiran jer se smrznuo. Zatvorio je usta i raširio oči.

"Ne shvaćaš da ti ne želiš u taj život!!" viknuo je totalno neočekivano. Sad sam ja zanijemila. Imao je toliko pravo, ali i toliko krivo. Nisam imala riječi više.

"Oprosti." bilo je sve što sam prošaptala. Još jedno iznenađenje. Nikada, ali nikada nisam to govorila. Uvijek sam bila u pravu čak i kad sam bila u krivu.

"Što?!" viknuo je šokirani Louis.

"Što?!" viknuli su dečki koji su u tom trenu upali u sobu kroz onaj prekrivač. Ležali su jedna na drugome kako su pali i zurili u nas. Toliko o tome da neće slušati.

"Ne tjerajte me da ponavljam." spustila sam glavu sa nekim ne definiranim smješkom.

"Koliko se mi ono znamo? Cijeli život jel? Nekih 15 godina?" nakrivio je glavu "I nikada! Ali NIKADA, nisi prva rekla oprosti!" bio je šokiran, vidjelo se iz aviona.

"Ja uvijek imam pravo." promrmljala sam najtiše što sam mogla, nije me Louis čuo.

"Ne nemaš." rekao je nakon čega se maknuo s kreveta. Ok, možda je ipak čuo, moram poraditi na tome.

"Louis?" zazvala sam ga.

"Ha?" okrenuo se malo začuđen.

"Smo dobri?" pomalo zabrinuto sam rekla.

"Ja jesam, za tebe ne znam." blesavo se nasmijao.

"Uhuu!!" viknuli su dečki koji su konačno ustali s poda. To što smo ja i Louis ponovno dobri, ne najbolji, ali dobri, ne mijenja činjenicu da su oni One Direction, meni najomraženiji bend na ovom svijetu. Sorryte.