Student home full of idiots //Marco Reus, Oscar dos Santos Emboaba JR//

Flight to Münich :)

"Neću sjedit s njim!"-požalila sam se kad sam u avionu morala sjediti s moronom.

"Imaš broj 47, a on 48! Morate sjediti zajedno!"-stjuardesa je odgovorila.

"Zar se ne mogu zamijeniti s nekim? Ili ja ili on?"-upitala sam, a on umjesto da se bori za premještaj sjedala tipka po mobitelu!

"Nemamo vremena. Zavežite se i ugasite mobitele jer ometaju uzlet."-ljubazno je odgovorila i zbrisala. E jadna ti majka koja te naučila ovakvoj pristojnosti.

"Šta je? Nisi uspjela?"-Reus se smijao ugasivši mobitel.

"Daj zašuti. I ti umjesto da nešto kažeš ti tipkaš po mobitelu!"-opalila sam ga po glavi pa zavezala pojas.

"Pa šta sam ja mogao? Jesam trebao psovati i tražiti premještaj na silu?"-upitao me okrečući glavu prema meni.

"Da?"-podigla sam obrvu gledajući ga u oči.

"Da, treba tebi psihić."-kimjuo je glavom i naslonio se na sjedalo.

Krenula sam nešto reći, ali me stjuardesa prekinula.

"Poletjeli smo i možete se slobodno kretati i koristiti uređaje. Želimo vam ugodan let."-govorila je i iritirala mi uši.

Jebem ti! Nema slobodnih sjedala, ali sada ćemo to srediti. Ustala sam i krenula proći pored ovog lijenog kretena, ali sam se spotakla i skoro se sastavila s podom, ali ovaj me uhvatio prije nego sam pala.

"E jesi mi nešto sposobna."-kiselo se nasmiješio i pustio me da prođem, ali me opalio po dupetu.

"Majmune!"-zavalila sam mu šamar i otišla do onog preko čega stjuardesa priča.

E sad ćemo vidjeti tko želi sjediti pored Reusa jer ja ne želim.

"Ne možete to koristiti."-stjuardesa mi je rekla, ali sam ju gurnila sa strane i uzela taj neki vrag.

"Govori vam Maddie Lüw! Platit ću nekome ako se želi zamijeniti za mjesta! Sjedit ćete pored onog kretena Reusa! Bilo tko! Prijam, uživajte u letu."-završila sam i vratila stjuardesi ovaj vrag.

"Ja ću. I ne moraš mi plaćati."-neka likuša se ustala i stala ispred mene.

"Dogovoreno! Sjedalo 47!"-rekla sam sjedajući na njezino mjesto.

Odmjerila sam ju dok je odlazila. Mislim da je ova jedina koju sam ugledala, a da nije umjetna. Ima duge noge i savršeno tijelo. Prelijepa je.

'Marco će se zagledati u nju. I onda te neće šljiviti.'-javio se glasić.

Pa ne bih se čudila. Prelijepa je i zgodna je. A i pogledaj mene. Debela sam, izgledam kao dijete od 6 godina i niska sam kao patuljak. Dobro mi je i rekla ona Oscarova likuša.

'Ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali ti si zgodna. Jest da si niska, ali nema veze. Bolje to nego biti 2 metra.'-glasić je govorio.

Ne, debela sam! Imam velike sise i dupe! A samo mi pogledaj jastučiće na trbuhu!

'Nema ih!'-javio se opet glasić.

Ma kao god. Ima i debljih od mene. A ja ako neću zadabiti ovog tko sjedi iza mene neće nitko!

"Prestani mi lupati sjedalo, derište malo!"-vikala sam na dijete iza sebe.

"Neću!"-izbeljio mi se i nastavio mi gurati sjedalo. E sad si klinjo gotov! Kud mrzim djecu i još me ovaj zajebava!

"Letit ćeš kroz zatvoren prozor ako još jednom lupiš sjedalo derište jedno!"-vikala sam mu u facu stajući ispred njega.

"Super."-bezobrazno je odgovorio i još jednom mi lupio sjedalo.