《| #1 knjiga serijala FG♡ |》
ZAVRŠENA✔
Alex Milingcraft
Luda, snažna i borbena feministica, željna igranja nogometa, sa svojim baratom blizancom Dylanom upisuje se u novu srednju školu. Do sada su mijenjali nekoliko škola godišnje zbog poslova njiho...
Čujem zvuk budilice, ali naravno nije moja nego Dylova. Polako sam bacila pogled prema njegovom djelu sobe. Ne miće se. Izgleda ko zaklan. Pa ako je on neće ugasit, e bome ću ja.
Ustala sam se i jedva gegajući došla do budilice. Uzela sam ju i svom snagom bacila kroz prozor. Ubrzo sam čula neki jauk i zadovoljno se nasmiješila. Danas idemo u novu školu i u onaj dom u sklopu škole.
Sad, ako se Dyl neće sam dignut morat ću ga ja. Polako sam mu prišla i sjela na krevet. Nisam se htjela bacit na njega jer je stvarno rano, a to se nebu svidjelo ni njemu ni meni.
Jednostavno sam stavila svoje ruke na njegova ramena. Pričekala sekundu iii...
"Hladnoo, hladnooo" brzinom munje se ustao iz kreveta, uzeo svoju deku i obgrnuo se njome.
" Kad ćeš me prestat tako budit, nadam se sad kad odemo u taj dom" Osvaja drugi dio si je promumljao u bradu, ali sam ga uspjela ćuti.
" Počni se spremati. Ako sad ne krenes nikad nećemo doć tamo" rekao mi je mrgudno Dyl dok je išao u kupaonicu, i dalje ljuteći se na mene jer sam ga probudila.
....
"Jeste spremni?" zaderao se tata sa ulaza, držeći moj kofer dok je Dylov već bio u autu.
Da vidimo jel je sve tu? Maice, hlače, duge, kratke, donje rublje, haljine, lakovi, šminka, nakit, neseser... Sve je tu.
Još sam u svoju torbicu stavila punjač, slušalice, mobitel, maramice (jer sam samo ja prehlađena za vrijeme ljeta- početak 9 mjeseca) i labelo.
"Ja sam spremna" odgovorila sam tati i spustila se u prizemlje. Svi su već bili na okupu. Izgleda da su mene čekali. Izljubila i izgrlila sam se s mamom i Andrewom, pozdravila te krenula u auto.
"Pazite se i čuvajte" rekla je mama mašući nam sa vrata dok smo se mi polako približavali kraju ulice.
Vozili smo se par minuta te smo stigli na parking škole. Dyl je prvi izašao i uzeo kofer koji je bio pored njega na stražnjem sjedalu, dok samja morala čekati tatu da otvori gepek. Okrenula sam se da vidim gdje je Dyl. Kad sam ga našla, okrenuo se prema meni i namignuo na što sam se samo nasmiješila.
"Evo Alex, tvoj je ovaj crni?" tata se okrenuo prema meni.
"Da, a čiji su ovi ostali?" začuđeno sam ga pitala ugledavši još tri kofera u gepeku.
"Uhh....paa.... tvoja mama i ja opet idemo na poslovni put na duže vrijeme jer smo se malo previše selili. Tako da sada idemo samo na poslovne putove."
"Aha" spustila sam glavu i krenula uzeti kofer.
"Uredu" pogledala sam ga, "budi mi dobra, ući i čuvaj se" približio mi se i ostavio poljubac na čelu.
Polako samo se udaljavala i mahala mu. Taman se okrenem i zabijem se u nekog. Lagano se odbijem u natrag i nebi ja opala da se kofer nije našao pod mojim nogama. I tako sam opala preko kofera i napravila kolut u natrag te se ustala. Ruke su mi bile u položaju za obranu.
(znam da slika nije nešto stvarno nisam mogla nad bolju)
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Ovako nekako samo što sam umjesto ispruženih prstiju imala čvrsto stisnute šake. Hvala ti Bože na silnim godinama treniranja krav mage, boxa i karatea. I hvala ti tata što si me zainteresirao za to.
Te podignute ruke bile su već dobro istrenirani refleksi. Pogledala sam u osobu u koju sam se udarila.
"Nisam ti htio nauditi, nemoraš odmah šakama prijetit" kad sam čula njegove riječi shvatila s da su mi ruke još uvijek u borbenom stavu te sam ih spustila i malo se zarumenila. Spustila sam glavu da ne primjeti, ali očito je primijetio i nasmijao se te krenuo svojim poslom.
Uff bio je stvarno zgodan. Imao tamno smeđu kosu sa tu i tamo kojim svjetlijim pramenom te plave, prodorne oči. Nosio je crne traperice i crne starke, i usku bijelu majicu kratkih rukava preko koje se jasno vidio njegov 6-pack.
Malo sam potresla glavom kad sam shvatila da sam zurila u njega cijelo ovo vrijeme.
OK Alex, vrijeme je da pribereš misli.
Da Alex, priberi se.
Čula sam glasić i pribrala se.
Krenula sam sa svojim "ne tako teškim" koferom do ravnateljevog ureda na kojem je kao i prije tjedan dana pisalo MR.JOHNSON.
Pokucala sam i čuvši 'naprijed', ušla u njegov ured.
"Dobar dan, ja sam Alex Milingcraft i došla sam po ključ svoje sobe."
" Ti si Alex Milingcraft?" upitaome zbunjeno na što sam se još više zbunila. Manormalno da jesam kad sam ti to upravo rekla. " Zar nije Alex Milingcraft muško?" pitao me opet zbunjenim pogledom. Mislim nije prvi put da me zamjenjuju za muško i onda se iznenade, ali ovakva reakcija još nije bila.
"Da JA sam Alex Milingcraft, mislim da je moj brat Dylan Milingcraft već bio ovdje." Odgovorila sam mu s nadom da se sjeća onog našeg posjeta id prije tjedan dana. Mislim neznam ja sad. Ali koliko blizanaca dođe u ravnateljevom ured u samo jednom tjednu.
"Aaaaaa to si bila ti. Misli sam da he Dylan došao sa svojom curom." Ugh nedaj Bože većeg zla. "Dobro, sad kad smo ustanovili da si TI Alex Milingcraft mislim da ćemo imati mali problem u vezi soba." na sta on to misli.
"Na šta mislite?" odvratila sam mu.
"Pa znate što," kratko je zastao" ni na što ne mislim, ali znajte da u sobi u kojoj ste sada ostajete do kraja školovanja" okej ovo me malo plaši.
"Ureduuuu" malo sam bojažlivo odgovorila, " mogu li sada dobiti svoj ključ?"
Klimnuo je glavom i iz ladice izvadio ključ s brojem 394. Objasnio mi je kako je ta soba na 3. katu ( nemoj rec- broj 394) i da je na kraju hodnika.
Poslušala sam njegove upute i prošla kroz onaj stakleni prolaz u dom. Do 3. kata primijetila sam par čudnih pogleda, ali se baš i nisam obazirala.
Došla sam pred kraj hodnika.
To je to. Soba 394.
★eeee evo novog nastavka. Znam prekinula sam u najboljem dijelu ali morala sam. Nadam se da vam se priča sviđa i ako nije problem koji vote i komentar bi mi stvarno puno značio za inspiraciju i za željom za nastavak ove priče.
