Anđeo koji nikad nije letio.

Što se događa?

Stajali smo onaku u onom dugom hodniku...dva stranca,plus i minus sa tisuću razlika između nas,a opet nešto nas je vuklo jedno drugom...neka neobjašnjiva energija.Nešto više od svega što sam ikad osjetila,osjećaj kao da predamnom stoji druga polovica mene kao da ako poljubim te njegove usne...stopit ćemo se u jedno.
Njegova ruka na mom struku počela je stezat sve više dok sam ja u rukama počela gužvat njegovu košulju.Osjećala sam svaki njegov pokret...svaki pogled,osječala sam njegov težak dah na svojim usnama.
"Želim te" promrmljao je tad kroz težak dah dok je moje tjelo otisnuo uza zid te svoje o moje.Poljubit ću ga rekla sam sam sebi ,pa umrla tren kasnije neću zažalit...razmišljala sam tako dok sam hrabrila samu sebe da napravim sljedeći korak.Dok se njegova druga ruka uspinjala do mojeg vrata koj je tad polako stisnuo i približio.
"Gabrijel!" U tom trenu odjeknulo je hodnikom dok smo oboje okrenuli glave u smjeru od kojeg je glas došao.Te su nam se nosevi okrznuli.Oboje smo se pogledali pod okom te ponovo u smjeru glasa te smo ugledali bjesnog Petra.
"Odmakni se od nje isti tren " rekao je te doša do nas.Ali Gabrijel se nije micao ni milimetar.
"Gabrijel!" Petar se izderao te je potom Gabrijel šakom naglo udario o zid meni s ljeva i prašina polomljenog zida počela je letjet prostorijom.I tad se polako teškim pokretima odmaknuo od mene.
"Idi u svoju sobu"Petar se tad meni obratio te sam samo klimnula i polako se počela odmicat od njih dok je napetost u zraku postajala nepodnošljiva te su oni gledali jedan u drugog.
I tad u jednom trenu Gabrijel je pogledao u mene te ga je Petar snažno udario što je uzrokovalo da padne na pod.
"Nee!"viknula sam tad dok se neobjašnjiva bol poćela širit mojim tjelom,osjećaj kao da polako izjeda svaki djelić mog tjela.Ali Petrovi udarci nisu stali i svaki iako nije bio upućen meni boljeo je sve više.I tad sam skupila snagu i krenula ga zaustavit ali najednom netko me uhvatio za ruku.Okrenula sam se i ugledala Damiana koj me samo čvrsto primio te gurnuo u moju sobu i zatvorio vrata.Isti tren sam uhvatila kvaku ali nisam mogla otvorit vrata.
"Pustite me ! "Počela sam ljuto udarat rukama po vratima ali nije bilo odgovora.
Zabrinuto sam sjela na pod dok  sam buljila u vrata.Koj se vrag dešava samnom?! Zašto ? Zašto me taj stranac toliko privlači i tolko mi znači a jedva se poznajemo.Zašto želim izludjet jer neznam šta se dešava iza ovih zidova i dali ga jako boli.Tada sam se naglo ustala te uputila prema vratima i zgrabila kvaku,naglo povukla i vrata su se uspjela otvorit dok je preda mnom stajao Stefan.
Pogledala sam kroz njega kao da je od stakla dok sam ga pogurala sa prolaza te istrčala na hodnik u potrazi za njim.
"Gabrijel!" Kriknula sam dok sam hodala niz pusti hodnik koji je bio jedino sad pun krvi.Okrenula sam se prema Stefanu koj me zbunjeno gledao.
"Gdje je on?"rekla sam i krenula prema njemu.
"Gdje je!? Dali je dobro!?"
Govorila sam te mu se sve više i brže približavala ali on je samo buljio u mene.
"Stefane!"Rekla sam ljuto tada te me primio za ramena.
"Smiri se ne vidim razlog za ovakvu paniku.Bit će on uredu ovo je bila samo posljedica toga jer je napravio pogrešku koju nije smijo zbog svoje prošlosti...a Petar...on ne dopušta greške.A sad idi i odmori molim te..."

"Razlog za paniku?!Neznam ga ni ja ! Ali ti udarci su mene boljeli više no njega"rekla sam tada te se naglo okrenula i otišla u svoju sobu.

Sljedeće jutro sam se probudila sa bolovima u čitavom tjelo ako se to uopće može nazvat spavanjem.Ustala sam iz kreveta te obavila jutarnju higijenu nakon čega sam se uputila u kuhinju.Ušla sam u kuhinju koja je bila gotovo puna ljudi.. Stefan, Damian,Teo i Emil.Svaki se bavi nečim od sređivanja neke papirologije kod Stefana,čitanja novina kod Tea,čitanja knjiga kod Emila ili samo buljenja kroz prozor u Damianovom slučaju.Došla sam do frižidera te uzela bočicu vode.Otpila sam gutljaj te zažmirila i oslonila se na ormar dok je svaki djelić mog tjela i dalje bolio.Najednom čula sam korake u prostoriji te su trnci prošli mojim tjelom i širom sam otvorila oči te ugledala Gabrijela.Isti tren odmaknula sam se od ormara te krenula prema njemu.Stala sam tad pred njega dok sam jedva disala i pogledala u njegovo lice koj je bilo puno ožiljaka.Krenula sam rukom posegnut prema njegovom licu ali ju je tada čvrsto zgrabio te odgurnuo od sebe te potom i mene što je uzrokovalo da se spotaknem i padnem.Zbunjeno sam ga pogledala dok je odgovorio pogledom punim prezira i napustio prostoriu.Ostala sam onako na podu dok najednom netko nije došo do mene i podigao me .Bio je to Stefan...svi su buljili u mene osječala sam se užasno.