Anđeo koji nikad nije letio.

Snjeg se počeo topit...

Nakon što je Stefan napustio sobu sestra je ušla.
"Bit ćeš uredu"rekla je te mi dala sedativ."Bitno je da se oporaviš i što više spavaš."
Bivalo je tako danima...izgubila sam orjentaciji za vrjeme a opet oporavak je bio tako spor...kao da je moje tjelo odbijalo bit bolje.Neznam koliko...al prošlo je mnogo dana...kroz ovu sobu prošli su mnogi pa čak i Petar no ovi zidovi Gabrijela nisu vidjeli...Ta soba postala je zatvor za mene...moje misli...jer sve što sam mogla jest razmišljat satima...svakim danom kad bi se vrata otvarala nadala sam se da će on proć kroz njih no nisam to doživjela.

"Gdje je on?" upitala sam Stefana jednog popodneva dok mi je sa Teom pravio društvo u sobi.Izmjenili su čudan pogled što me zabrinulo.
"Gdje je?"ponovoli sam i tad me Stefan pogledao.
"Otišao je..."rekao je i nastao je muk.
"Otišao?" Ništa nisam shvačala.
"Da nema ga već tjednima kod kuće kao ni tebe."Teo se tad nadovezao.
Bila sam zbunjena i istri tren sam zašutjela.Misli su urušile na mene...no nisam dopustila da me to slomi.Možda je tako bolje...možda je bolje sa se ni ne vidimo jer ionako gledanje u njega uzrokuje mi samo bol...samo bol!..
Kroz dug period oporavka u bolnici mnogo sam se povezala sa ostalim...Simon je također odbijao dolazit no veza između mene Stefana i Tea postala je jača .A posebno između mene i Damiana.Lijepo je znati da me ipak svaki od njih ne mrzi...bar večina...
Strepila sam sa danom kad ću ćut rječi da mogu napustit ovu tamnicu zvanu bolničkom sobom.Mrzila sam zvukove po noći...mirise kemikalija i ljekova a i medicinska sestra je bila čudna.Način na koj me tretirala ,gledala sve čudno.Neprestano mi je davala ljekove za koje nije ni pojasnila što su...izvršavala preglede koje sumnjam da su uopšte bili potrebni.No to je završilo sa danom kad su iz Stefanovih usta napokon izašle rječi..."možeš kući"...veselo sam ga zagrila te krenula spremat stvari.

*******************************

Kad smo došli kući veselo sam se uputila u svoju sobu.
"Napokon!" Damian je rekao te sam ze zaletjela u njegovo naručje i čvrsto me zagrlio.
"Tako mi je drago da si zdrava ponovno" rekao je te smo se nasmijali jedan drugom.

"Zdrava jest ali još mnogo opreza je potrebno "Stefan je rekao dok je došao iza mene.
"Da,da mama..."rekla sam te smo svi prasnuli u smjeh.
Ušla sam u svoju sobu te raspremila stvari.Nakon toga odlučila sam otić do Damiana.
"Što se radi" rekla sam znatiželjno te sjela do njega.
"Crtam"rekao je te pokazao komad papira.
"Tko je to?" upitala sam dok sam gledala u prekrasan crtež djevojke na ljuljački.
"Davno je bila meni netko jako važan...sad nije više nitko."
"Oh oprosti onda" rekla sam i oboje smo se uozbiljili...
"Ma ne brini...bilo pa prošlo" rekao je i nasmijao se te sam uzvratila osmjeh i pognula glavu.
"Imaš prekrasan osmjeh" rekao je dok je podigo moju glavu.
"Hvala"rekla sam dok se on polako približavao mom licu...
"Prestani zahvaljivat..govorim samo istinu"rekao je te tad prislonio svoje usne o moje.Trznula sam se i lagano odmaknula.Poljubac je bio divan ali ostala sam šokirana.
"Oprosti..."ispričao se no ja sam odmahnula glavom.
"Ne uredu je"rekla sam i toplo se nasmješila.

Vrjeme provedeno sa Damianom bilo je savršeno...zacjeljivalo je rane.prolazili su dani...tjedni...mjeseci...

Jednog dana sjedili smo na balkonu i gledali izlazak sunca...cjelu noć proveli smo pričajući i umor me počeo svladavat.Bila sam nagnuta nad njegovim prsima dok su mi se oči polako sklapale.
"Damian? "Progovorila sam te podigla pogled prema njemu.
"Reci ?"
"Obećaj...obećaj mi da me nikad nećeš povrjedit"rekla sam te je tad na tren zavladao muk i on je odmaknuo pogled sa mene.
"Obećajem" rekao je te sam ja rukom posegnula za njegovim licem koje sam potom okrenula prema sebi i nježno poljubila njegove usne.
"Hvala ti"rekla sam potom te me je pogledao u oči i rekao "Nema na čemu."Zavoljela sam te čokoladne oči...uz njih sam se ponovo naučila smijat...naučila sam šta rječ sreća znači.

No...iako uz Damiana sve je bilo lakše...rane zcjeljuju al ožiljci zauvjek ostaju....I koliko god se trudim izbacit ga iz svojih misli ON se uvjek na neki način uvuće u njih...Nekad noću satima sjedim u njegovoj pustoj sobi i gledam kroz prozor...gledam kako dani ,mjeseci i vrjeme bez njega teće...gledam kako se snjeg topi dok zid među nama postaje sve deblji...gledam...gledam proljeće kako dolazi ali ON ne....