Anđeo koji nikad nije letio.

Hladan

Osjećaj koji je tog trena preplavio moje tjelo bio je toliko neugodan da je rječima jedva opisivo.Hladni trnci počeli su rezat čitavo moje tjelo dok sam gledala u smjeru u kojem je nestao.Ništa mi nije bilo jasno.Mrzi li me zbog onog jučer?Ali ja mu nisam htjela nikakvo zlo...kako ne shvaća?Ali?Možda ima pravo mrzit me?Možda zaista i jesam ja kriva?
Nisam znala što mislit ili osječat ali ono što sam osječala za mene bilo je nešto strašno.Taj njegov postupak povrjedio je svaki djelić mene...ta bol i mržnja zajedno u pogledu upućenom meni još uvjek su pekle.Uspravila sam se brzo dok sam Stefanu uputila neki kiseli smješak te se osvrnula i pogledala oko sebe dok su svi skrenuli pogled sa mene.Odlučila sam ignorirat što se upravo dogodilo te krenula za Gabrijelom.
"Stani kuda ćeš?"Stefan je rekao te me zgrabio za ruku.
"Trebam objašnjenje" rekla sam i povukla ruku.
"Ne otežavaj mu ovo" rekao je potom i pogledao me pomalo tužno.Nisam razumjela što bi to trebalo značit pa sam malo zastala no ponovo sam odlučila ignorirat te krenula dalje.Izletjela sam iz prostorije,popela se na kat te niz dugi hodnik prošla brzim korakom.Zastala sam pred njegovim vratima te uzela duboki udah prije no što sam uhvatila kvaku.Neko vrjeme nisam se micala ali tad sam stisnula kvaku i zakročila u prostoriju.
U onoj svojoj crnoj sad neurednoj košulji stajao je do prozora.Stajao je okrenut dok sam ja promatrala onu njegovu prekrasnu neurednu kosu.Boljelo me vidjet ga takvog...boljelo me ,a ja sam za sve kriva...Napokon ponovno sam skupila hrabrosti te krenula prema njemu .
"Stani"najednom je progovorio,dubokim i teškim glasom.
"Ne... dugujem ti ispriku" rekla sam i ponovno krenula ...došla sam do njega te rukom posegnula ka njegovom ramenu.No tad se okrenuo i čvrsto zgrabio moje zapešće i odgurnuo ga naglo.Pogledala sam ga zbunjeno.Njegove umorne sive oči tad su srele moje...više nisam prepoznavala taj pogled...bio je pun gnjeva.
"Makni se od mene" promrmljao je tad bjesno te uzeo korak unatrag.
"Ne, ne razumijem"bila sam uporna dok sam tražila njegov pogled ali on ga je vješto izbjegavao.
"Makni se!" tad se izderao bjesno i njegov grub glas ispunio je prostorio dok je čašu koju je držao u ruci bacio na pod te se raspršila u sto komadića.
"Ali zašto?"rekla sam zbunjeno i ruku položila na njegova prsa.
"Smrdiš makni se" rekao je tad te otresito odgurnuo moju ruku.
"Smrdim?" rekla sam potom zbunjeno te su suze počele punit moje oči.
"Da smrdiš! Po očaju,jadu i neuspjehu...gadiš mi se" rekao je potom te me s prezirom pogledao dok mi se približio.
"A sad gubi se" rekao je i okrenuo se.
Htjela sam reć nešto ali nisam mogla otvorit usta,nisam mogla disat,nisam imala snage ni stajat više.Ruke su mi se počele naglo trest te sam počela uzimat korake unatrag.Počela sam se cjela trest dok sam napuštala njegovu sobu...zrak je postao pre težak na mojim prsima ,ogroman teret koji nisam mogla podnjet.Izletila sam iz njegove sobe te zalupila vrata sa sobom te zastala na hodniku.Stajala sam par sekundi dok je teret postajao sve veći.Pogledala sam sebi na ljevo i ugledala Stefana i Damiana.Krenula sam prema njima ali tada me teret svladao i poklenula sam.Pala sam na koljena te se čvrsto primila za struk i ispustila jecaj dok su se suze počele sljevat  iz mojih očiju.Prvi put u životu osjetila sam takvu bol.Oboje i Stefan i Damina su se isti tren pojavili do mene te me podigli.Damian me povukao u svoje naručje te me odveo do sobe.Ostavili su me tamo i otišli...vjerovatno su i sami zaključili da mi treba malo vremena.Neko vrjeme ležala sam ali tad sam obrisala suze i izašla iz sobe.Spustila sam se niz stube i direktno se uputila ka izlazu.Damian me ugledao te krenuo zamnom no Stefan ga je zaustavio.Izašla sam te zatvorila vrata iza sebe .Hladan zrak je tad šokirao čitavo moje tjelo.Ja samo u haljini a vani ispod nule.No ignorirala sam hladnoću i zakoračila u ogromno dvorište.Hodala sam kroz njihovo imanje dok nisam shvatila da je kuća ostala daleko u daljini.Noge su me boljele od hodanja i hladnoće.Ruke više nisam ni osječala,grlo me boljelo dok je hladan zrak rezao moja pluća a pahulje koje su počele padat počele su moju crnu kosu bojit u bjelo.
Mrzim ga pomislila sam te se nesvjesno spustila na koljena,polako nisam ni noge više osječala.
Ne želim više nijednog vidjet.Greška je bila uopće doć razmišljala sam tad dok su moji kapci  bivali sve teži i nakon nekog vremena sam izgubila sliku.Sljedeći tren osjetila sam samo svoje tjelo kako se sudara sa hladnim tlom te je zimski bjeli pokrivač satkan od pahulja počeo prekrivat moje krhko tjelo.