Zbog tebe

2. Andrea

Slike u slajdovima naviru u misli i svaka me vraća na onu kobnu noć i podsjeća šta sam bila, šta sam S bi uradila... Onda se vidim na onom krevetu u hotelskoj sobi u nepoznatim gradu... Ne mogu podnijeti toliko sjećanja koja sam potiskala niti mogu sebi pomoći da ne mislim...

Klecave noge me ne slušaju, vazduh mi se čini toliko gust ili ga uopšte i nema,  a drhtave ruke jedva pronalaze siguran oslonac.  Nevidljiva ruka mi stišće grlo, a srce bubnja u ušuma, tako jako da ne čujem skoro ništa. Ne opet to stanje koga se toliko bojim.  Imam panični napad zbog pacijenta koji je izboden nožem i kako mi se čini poznajem me od ranije.  Pitanje je samo kako i  koliko dobro me zna? Gdje smo se sreli i da li ima ikakve veze s onim gadovima koji su me obilježili za sto narednih života?
Šta ako sam naletjela na tog lika dok sam bila u fazi raspada nakon najgoreg perioda u mom životu i ako zna da sam bila kurva?  Ali sjećam se svakog muškarca s kojim sam bila, znam šta sam radila, ono što ne znam  su imena. Nije mi bitno  lice, ni ime,  zvao se Goran, Dragan, Pero... Važno je bilo da posluži svrsi u momentu, pa čak i ako sam bila polupijana. Htjela sam da se osjetim posebnom, poželjnim, a davala sam se svojevoljno, svaki put osim jednom. Samo sam htjela da zaboravim sve,  da pristanem kao većina žena, a nisam to postigla. Biti kurva nije rešenje, niti sam mogla nastaviti s tim svojom gadnim stanjem, a isčupala  sam se samo zahvaljujuću bratu koji me izvukao iz tog pakla. I svjesna sam da nisam bila ništa bolja od svih onih žena koje su za te usluge naplaćivale.  To što kažem za samu sebe  je bolje nego da se obmanjujem.
Nisam bila nezrela klinka, ali sam bila povrijeđena, a to me razorilo. Nije to opravdanje za moje ponašanje samo što tad izgleda nisam bila ni za šta drugo sposobna.
Izdaja je možda i najgori oblik povređivanja nekog. Ne povrijedi te tjelesno nego duševno.  Oni ožiljci koji se ne vide su najgori, tu su a ne može niku tu ranu da previje ni zaliječi, samo vrijeme donese olakšanje.  Izdajom se prokocka povjerenje koje te označi za ostatak života, natjera te da skineš ružičaste naočare i svijet vidiš u njegovim surovom obliku. Ne vjerujem nikom, ponekad i samoj sebi,  bar u mom slučaju.  Slika moje majke skinute do gole kože,  u moje joj sobi s mojim vjerenikom, na sopstvenoj zabavi,  mi igraju pred očima i odvratniji prozor nisam vidjela.  Zabijao se u nju, a ona je uzdisala dozivajući ga... Ne sad, ne mogu se sad nositi s tim. Želim samo da zaboravim i da prestane,  a onaj crni put koji sam jednom već prošla me opet dozivao.  Primamljivo je zaboraviti sve opet, ali ovaj put sam pametnija i samo duboko udahnem, sabirajući se.

Požurim niz hodnik i dođem do toaleta, a potom se pošteno ispovraćam. Uvijek mi je muka i želudac mi se stisne kad počnem razmišljati o tome.  Zato ne želim vjerovati da imam majku, da sam imala iluziju od života i da sam izigrana kao najveći magarac.  Izbacila sam sve iz sebe i ostala zaključana iza vrata ni sama ne znam koliko.  Trebala sam cigaretu, možda i dvije, to bi mi pomoglo da se smirim, doza nikotina. Cigarete su jedina ovisnost koju sam dozvolila sebi.

Izašla sam na balkon jer je vani bio mrak i bez obzira na rasvjetu nisam se usudila prošetati do obližnjeg parka.  U sobi za odmor nije bilo nikog i tiho sam se zahvalila Bogu na tome.  Mislila sam o poslu koji me čekao sutra i o vikendu.  Obećala sam bratu da ću izaći s njim i njegovim društvom, to će mi biti prvi izlazak od onda.
Nije bilo lako u zadnje dvije godine, ali Mladen je bio jedina svijeta tačka u cijelim toj zbrci.  Moj brat me isčupao iz svijeta u kome sam bila, pomogao mi da se oporavim i da završim fakultet,  a nakon toga mi obezbijedio posao medicinske sestre i povezano s njegovim smjenom.  Postao je moja sjena, moj čuvar i moj zaštitnik.  Vjerovao mi je kad sam mu rekla za majku i Veljka, bez ikakve rasprave i osude. Čak i kad sam bila najgora za sebe on je bio taj kome je stalo, a samo je dvije godine stariji od mene.  Zadrhtala sam od svježine vazduha na mojoj koži i brzo povukla još koji dim u pluća.

“Tu si... Tražio sam te. Trebala bi se riješiti cigareta, samo ti škode. Je li sve u redu” stanje pored mene i oprezno me gleda.  Kao da na mom licu traži neki trag nečeg, n sama ne znam čega.  Naučila sam ako ništa bar dobro glumiti sreću.