Zbog tebe

4. Andrea

Kad se čovjek navikne na nekakvu rutinu koja mu odgovara, teško da će se lako prilagoditi i najmanjoj promjeni. Voljela sam jutra kada bih se probudila i jednostavno spremila na posao sa bratom. Bila sam uvijek spremna na nepredvidive situacije i nikad ni jednoj nisam dozvolila da utiče na mene, sve dok se takva jedna okolnost nije uvukla kao crvić u moje misli i zaposjela ih. Uspješno sam do sad razdvajala posao od svih drugih segmenata mog života, a sad mi se čini da je sve to zapravo jedna cjelina a da  sam ja dobro držala konce u rukama balansirajući izmeću savršršeno organizovanih stvari. Imala sam potpunu kontrolu nad svim i to mi je ulivalo određenu sigurnost po pitanju mene same, a oni trenutci kad bih pucala po šavovima su bili rezervisani kad bi me previše emocija obuzeli ili se desilo nešto što bi malo poremetilo moju svakodnevnicu. Kao na primjer Vuk Bačić.

Prošlo je tri sedmice od kako sam poslednji put vidjela Vuka, ali ne tako dugo od kako sam poslednji put i pomislila na njega. Nikad mi se niko do sad nije tako lako uvlačio u misli niti sam razmišljala o ljudima s kojima nisam imala često kontakt. Sama pomisao na njegov intenzivan pogled me strašila. Pred tim očima nisam mogla da sakrijem ništa, jednostavno sam imala osjećaj  da je gledao  u mene, kroz mene, a ja nisam mogla da se sakrijem. Nisam htjela da vidi u meni ono što nisam ni sama smjela da pogledam. Niko ne smije ući u moj svijet i vidjeti same krhotine razbacane okolo. Te krhotine bi ozlijedile i one najotpornije, one koji su možda slutili i spremali se suočiti s nemogućim, a ja znam da u mom svijetu, u meni samoj nema mjesta za druge. Da me u životu još jednom neko izda kao što su me izdali onda, umrla bih, jer isti put do pakla i nazad nisam mogla da pređem još jednom.

"Andrea, imaš li malo slobodnog vremena" Mladen se odnekud stvori kraj mene i rastjera mi misli kao da je znao da ne trebam razmišljati o prošlosti.

"Za tebe, uvijek"kažem mu i osmjehnem se. Nekad imam osjećaj da sam se iskreno smješkala samo njemu. Mom spasiocu, mom osloncu, jedinom muškarcu u mom životu koji je bio dobar.

"Idemo u sobu za odmor. Nemam baš puno vremena a ovo mi je važno" krenula sam za njim, gledajući na sat. Petak je i još malo kraj smjene. Oboje imamo slobodan vikend, što se rijetko dešava, posebno u poslednje vrijeme od  kako smo ostali bez dovoljno doktora na našem odjelu.

Sok u tetrapaku je stajao na stolu i poslužila sam se. Bila sam poprilično žedna. Sačekao je da ispijem do kraja i sjeo na praznu stolicu.

"Nešto se dešava i molim te samo budi direktan. Šta god da je" oprez mi dođe kao odbrambeni mehanizam, a panika me polako počinje obuhvatati iako se svim silama trudim da je izbjegnem.

"Htjeo sam te zamoliti za uslugu. Želim da izađeš sa mnom i sa mojom djevojkom" na trenutak sam ostala zaprepaštena jer nikad do sad nisam upoznala ni jednu bratovu "djevojku".

"Ako i imaš djevojku, zašto ja da idem sa tobom? Valjda trebate biti sami" izbjegavam izlaske, jer se bojim da ću sresti ljude koje ne želim. Moj bivši vjerenik, moja majka, muškarci s kojima sam dijelila sve što nisam trebala i siledžije koje su me drogirale one noći... Svi oni su tu negdje, a poslednje što mi treba je da se srećem sa njima. Prije ili kasnije bi se to desilo, valjda nas strahovi uvijek pronađu. To je nakakav prirodni balans.

"Ja i ona se viđamo često i provodimo dosta vremena skupa. Ona želi da te upozna, a i ja želim da vidim kako ćete vas dvije da kliknete. Između mene i Natalije stvari su poprilično ozbiljne, a ti teško prihvataš nove ljude. Lagana večera u nekom restoranu, posle toga piće dva u pabu. Ako ti ijednog trenutka bude neugodno, samo mi reci i odlazimo" ja njemu nikad neću moći da vratim ono što je on učinio za mene. Mogu biti normalna, bar se nadam, bar zbog njega da mogu. Ako je njemu ta djevojka bitna, zašto bi mu trebalo moje odobrenje? Tako će to da izgleda.