Zbog tebe

20. Andrea

Ruke oko mene me stežu kao okovi, ali nigdje drugo u ovom trenutku ne želim biti. Vuk spava,disanje mu je ujednačeno i lagano, ali stisak oko mene nije ni jedno od toga. Drži me  kao da ću svaki trenutak negdje nestati. Drži obećanje čak i kad nije svjestan. Nakon jučerašnjih događaja, pojma nemam kako da se postavim i pitam se kako to da nije pobjegao glavom bez obzira i nastavio dalje sam. Umjesto toga sam dobila zagrljaj utjehe i sigurnost kakvu samo mogu da poželim. Nikad nisam mislila da bi ponovo mogla da zavolim, ali ovo što osjećam više su vanzemaljske emocije. Prejake su i preduboke, ponekad ni sama ne znam kako se nositi s njihovom jačinim, ali lakše je kad im se samo prepustim i plovim onom strujom kojom me nose. Mislim da na cijelom svijetu nema puno muškaraca kao što je on i da sam imala samo mnogo sreće kad sam ga one noći previla u bolnici.

Podignem glavu s njegovog ramena samo da bi mu na tren vidjela lice. Kako neko može biti ovako lijep? Usne su mu malo otvorene i nazire se red bijelih zubi, a lice mu je prekrila brada. Trepavice mu padaju na lice i prave malu sjenu visiko na obrazima, a kosa mu je sva rasčupana kao da je cijelu noć kroz nju provlačio prste. Još oko očiju ima tamne kolutove, ali ništa od toga ne može da se poredi s onim što on ima u sebi i onim što daje meni. Ne pada mi na pamet da više preispitujem razloge zbog kojih bi trebala da zakočim sa njim i pustim stvarima da se odvijaju sporije. Ovo se ne može zauzdati, a nekako znam da na njegovo mjesto nikad niko drugi neće doći. Sad kad znam kako izgleda pravo poštovanje prema ženi, ne bih se mogla zadovoljiti ničim manjim. Nikad nisam imala ništa slično .

"Jutro... Jesi li se naspavala" nemam pojma koliko dugo je on budan i nije mi baš ugodno zato što me uhvatio u proučavanju. Blaga vrućina mi se razlije licem i trepnem nekoliko puta sabirajući svoje misli i potiskujući nelagodu.

"Dobro jutro i tebi. Mislim da sam spavala sasvim dobro, ali ti ne izgledaš baš tako" okrene se na bok i nasmješi mi se onako dječački, stidljivo, kao da pokušava da se sakrije ispod te maske. Onako snen je neodoljiv, ne mogu reći da ga viđam često takvog. Zagrizem donju usnu i čekam njegov sledeći korak.

"Nije to ništa što jedna kafa neće popraviti... I ti" prisloni svoje usne na moje i pokloni mi prvu dozu nježnosti za ovaj dan. Kako uživam u mekoći tih usana i vreloj koži koja me dodiruje. I dalje me želi i dalje u meni vidi samo dobru stranu i dalje sam mu važna. Suze mi se skuplaju u očima,ali ne dam mu da ih vidi.

"Onda idem prvo da nam pripremim kafu" nisam uspjela da se dignem s kreveta već sam ponovo završila na njemu.

"Zajedno ćemo da pripremimo kafu i uživamo u ranom jutru. Tek je pola sedam" poprilično je rano, ali nema veze. Juče je dan bio težak, noć loša, možda jutro bude dobro.

"Idemo onda" kažem mu. On ne popušta svoj stisak oko mene i ne mogu se uopšte podići.

"Prvo mi se osmjehni. Kad mi svaki dan počne s tvojim osmjehom znam da će biti dobar" sve i da nisam htjela da se nasmješim usne su imale svoju volju. Nisam nikad bila žena koja se tako lako prepuštala muškarcu, sad se ne mogu prepoznati.  "Tako treba. To je moja cura. Idemo sad"

Dok smo u tišini pripremali kafu, iz mojih misli su opet provirili demoni i način na koji su ovaj put udaljeni od mene. Ako me samo jedan pogled na njega može tako zaštititi od njih onda mi sva ona sjećanja ne mogu ništa. Ovo sam ja, za tonu lakša, zato što sam mu rekla sve što me mučilo i neopisivo zahvalna što mi se svijet nije raspao na paramparčad zbog toga. Kad jednom duša svoju žeđ utaži sa izvora koji je samo sa nekoliko kapi vrati život u nju, onda ona više ne traži okolo drugi način da ozdravi. Još kad je taj izvor druga duša koja može da osjeti i najmanji trzaj one slomljene, tad se samo ojačaju spone spasa. On je moj poslednji komadić mene cijele koji je nedostajao, onaj dio koji zapravo ne zaslužujem a sebično uzimam.