Zbog tebe

29. Vuk

Prsti mi lete po tastaturi i pišem Andrei poruku da ću kasniti kući. Imam neki čudan predosjećaj, a ona mi je danas izgledala tako pogubljeno i potpuno iscrpljeno. Nisam htjeo da joj namećem svoju volju, ali trebao sam. Previše radi i treba joj malo opuštanja i malo više sna. Na kraju poruke joj napišem koliko je volim i pošaljem joj čekajući da mi odgovori. Minuti su prolazili ali od nje ni glasa. Davor će doći svaki trenutak, a noć se već spušta, ona će doći za dva sata kući i večeras želim samo da je držum uz sebe, da zna da sam tu za nju  i da je volim bez obzira na sve. Sutra ću znati koliko je njena ljubav prema meni velika i koliko ću se promjeniti u njenim očima.

Noga me boli više nego obično, ali to nije uopšte bitno. Bobanovo ime zabljeska na ekranu i javim se odmah nakon prvog zvona.

"Jesi li spreman? Meta je upravo ušla u stan i ja sam ispred. Pratim i dalje" kaže mi i ja odahnem.

"Davor stiže za minut dva i dolazimo tamo. Je li sam?" Pitam jer ne trebam još nekog da umiješam u ovo.  Dovoljno je što se nisam riješio i ove dvojice, a požurujem sa stvarima jer ni u ludilu mi ne treba još jedna noć bez nje.

"Sam je ušao u zgradu. Ja ću riješiti portira, a vas dvojica se pozabavite njime. Požurite" poklopim mu slušalicu i otključam poslednju ladicu svog radnog stola. Ispod hrpe papira izvučem drvenu kuriju i otvorim je. Pogledam u svoj heckler i uzmem ga u ruku odmjeravajući mu težinu i provjerim sanžer. Pun je do vrha, a ja odlučniji nego ikad. Pištolj je kupljen na crnom tržištu i nije nigdje zaveden. Pažljivo obrišem svoje otiske sa njega i navučem rukavice. Nema mjesta greškama i nema oklijevanja.

Nema te stvari koju ne bih napravio za nju niti bih zatvorio oči nad njenim suzama i njenim nemirom. S obzirom da je Branimir umiješan u tonu mutnih poslova, Boban je povukao svoje veze da mi pomogne, plan bi trebao da upali, a ja da budem najmanje osumnjičen. Koliko je poznanstvo pojedinih ljudi bitno u nemim momentima, to se ne može opisati. Ona je na poslu i sve će da bude u savršenom redu. Mora biti, jer ne želim da ostatak života ili bar petnaestak godina trunem u zatvoru zbog smeća koje je to više nego zaslužilo.

"Jebem ti, ortak. Spusti to dole prije nego me upucaš" Davor se skloni sa nišana i ja se nervozno nasmijem. U sebi prepoznajem zvijer žednu krvi koja će da kroz ovo nadoknaditi sve što sam izgubio van uličnih borbi. Ovo u meni bi ženu koju volim moglo zauvijek da otjera od mene i aj bih mogao da ostanem samo ljuštura od čovjeka kakav sam sad. Ali sam spreman da joj vratim normalan život i oslobodim je okova koje joj je on nametnuo i zarobio je.

"Boban nas čeka. Još imaš vremena da se predomisliš. Ne moraš biti dio ovog"želim ga poštedjeti toga, ali on samo odmahne glavom.

"Uz tebe sam do kraja. Između ostalog ne mogu da dozvolim da kroz ovo prođeš sam, brate" stavim pištolj za pojas i uzmem svoju jaknu. Idemo da očistimo smeće iz našeg života i da na to mjesto posadimo cvjeće.

Stojim na parkingu zgrade i Boban mi šalje poruku da mogu ući. Vratim telefon u džep i za pultom ugledam svog trenera koji mi samo pokaže na lift. Vidim i kamere, ali se nadam da je Davor sredio brisanje i da mogu krenuti bezbijedno. Ignorišem vibriraje telefona u džepu zajedno sa čudnim lupanjem srca u grlu. Ovo što sad planiram da uradim mijenja sve i ni sekunde ne oklijevam, svakim korakom postajem samo odlučniji. Posebno kako u moju glavu nadolaze slike mene vezanog i moja djevojka jednom silovana i drugi put umalo. Vidim uništenu ženu, umivenu suzama zbog tog lika koji ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta. Davor se zaustavlja na dnu hodnika, a ja idem prema vratima i duboko udišem prijeko potreban vazduh.

Telefon u džepu vibrira kao lud i ja ga isključim ne gledajući ko me uporno pokušava dobiti. Sve može da sačeka dvadesetak minuta dok ne završim ono što paniram mjesecima.