Zbog tebe

21. Vuk

Ispljunem krv iz usta čim sam došao sebi, ali ne mogu se pomjeriti. Jebatori su ve vetali za stolicu i mislim da sam čak i drogiran. Nemam snage u tijelu, sve mi je mutno iako je prostorija u kojoj sam osvijetljena.  Glava mi je preteška i pokušavam je podići da bi pogledao oko sebe. Vidim duplo i još osjećam trnce kroz tijelo... Bože njih je bilo trojica i mislim da sam onog jednog dobro sjebao, ali su me onesvijestili elektošokerom. Možda sam se mogao izvući sa borbom prsa u prsa, ali nisu igrali pošteno.

Šta li je sa Andreom? Ostala je sama i možda su i nju pokupili. Ako se izvučem živ iz ovog, ubiću nekog bude li joj falila samo dlaka s glave. Već sam joj dao obećanje da ću je štititi, kako sad do nje i šta se uopšte dešava? Ne mogu reći da imam nekog sa kim imam problema, niti da sam se otvoreno zamjerio bilo kome. Svi oni borci s kojima sam se borio u ringu su bili manje više bezopasni ili klinci koji su željeli da dokažu svoju silu. Bili su to uglavnom tatini sinovi koji su slobodno vrijeme provodili u teretani kljukajući se proteinima.

Muka mi je i imam osjećaj da ću povratiti. Usta su mi suha kao i grlo, ko zna koliko dugo sam ovdje i šta su dali. Boli me vilica, ne mislim da je slomljena ali primio sam udarac od onog nižeg plavokosog seronje. Noge su mi vezanne za nogare od stolice ruke iza leđa, kao da sam upao u film. Da imam malo više snage, vjerovatno bi se i nasmijao, ali ne mogu. Još jednom pokušam podići glavu koja kao da ima sopstvenu volju. Uspjeo sam samo da vidim još jednu stolicu i jedan sto, a naspram mene su vrata, kako mi se čini od željeza- Kao da sam u podrumu, a svjetlo je od sijalice. Glava mi opet pada prema podu i gubim svijest.

Voda, hladna voda mi dotiče lice i to je šok od koga odmah otvaram oći. Sav sam mokar i pokušavam da se fokusiram na čovjeka ispred mene i duboko disanje u isto vrijeme.

"Hajde  uspavana ljepotice. Buđenje" naci nešto na pod i to tresnu tako jako da su me uši zaboljele.

"Šta hoćeš od mene? I ko si ti uopšte" tip se zacereka i odmahnu glavom pa zatvori vrata. Nisam ni primjetio da su otvorena. Kad se vratio do mene, pesnica mu se sastala sa mojim licem i izbio mi je kutnjak. Metalni ukus krvi mi je ispunio usta i ispljunuo sam je, a glava mi je pulsirala od boli.

"Ovo je zato što si mi ubio prijatelja opirući se i budi sretan što je šef naredio da moraš ostati živ inače bi te ubio prije njega" I dalje mi ništa nije jasno pa opet ispljunem krv iz usta, pokušavajući da mu bolje zapamtim lice.

"Pusti me i bori se kao muškarac sa muškarcem, pičko usrana. Ionako nemam pojma zašto sam ovdje. Gdje je ona?" Pitam ga pokušavajući saznati da li su je uhvatili.

"Koja ona?" ne znam da li samo glumi ili govori istinu.

"Djevojka koja je bila sa mnom. Gdje je" on se nasmije pa iz džepa izvadi cigarete i zapali jednu sjedajući na stolicu.

"Ništa ti ne brini za tu droljicu. Dobro smo se pobrinuli za nju, obrađujući je. Nas četvorica smo imali pravi mali tulum" svaki mišić u mom tijelu se napeo do pucanja i iz grla je izašao potpuno nepoznat zvuk. Boljelo me sve, ne samo fizički nego i ono što je bilo u meni. Ako je ovaj put preživjela isto to, ona će sama sebi da presudi.

"Bolesni gadovi... Bolje se pobrinite da me ubijete, jer u slučaju da preživim, ja ću vam presuditi" on se samo jače nasmije i baci napola ispušenu cigaru na pod i zgazi je nogom.

"Biće ona dobro, ovo je ono na što je navikla" još jednom me udari i jako mi se zavrti u glavi. Čuo sam da su se vrata za njim zatvorila i da je izašao.

Napola svjestan sam prizivao njen lik u svoje misli i osjećao sam vrelinu niz obraze. Moj anđeo je patio zbog mene. Nisam uspjeo da je zaštitim i opet se našla u živoj vatri pakla. Mislio sam o njenoj crnoj kosi kako se presijava na suncu i na osmijeh koji mi je grijao i srce i dužu, zapravo je obasjavao sav moj život. Njene usne su bile stvorene za grijeh i bile su moje, ona je isto tako bila moja. Kako smo se oboje našli u ovom sranju i zbog čega, ne znam, ali znam da sam pogriješio što sam one dvije najvažnije riječi držao u sebi. Nijednom joj nisam rekao koliko je volim, bez obzira koliko puta sam joj pokazao. Znam da je i ona osjećala isto iako nije ništa rekla. Osječao sam to. Jednostavno smo disali kao jedno, popunjavali one praznine koje su zjapile onako crne u našim dušama i slagali svoje krhotine od života u cjelinu, preplićući niti ljubavi.