Zbog tebe

25. Vuk

"Mladene, ona nije dobro" gledao sam u vrata želeći da mogu ustati krenuti za njom, utješiti je i reći da će sve biti u redu. Ne mogu je tjerati da pričamo o tome, a bojim se da bi Branimir opet mogao da je otme i završi ono što je počeo.  Još mi je gore to što imam prokleti gips na nozi i što ne mogu baš ništa da uradim. Nisam sposobna ni o sebi samom sad da se brinem kako treba, kako ću o njoj? Svjestan sam situacije oko nas, a najgore je to što ne mogu baš ništa da uradim po tom pitanju.

"Treba joj samo malo mira.  Vratiće se" kaže polako, a očito je zabrinut koliko i ja.  "Nije mi jasno kako su mogli da ga puste na slobodu... Tip je lud"

"Nije ni meni.  Pozvaću Davora da vidi  može li išta da sazna.  Mladene, kad mogu kući" on se nasmije i pooravi stetoskop.Nisam nerazuman, niti djetinjast, samo ne mogu cijelo vrijeme da gledam nju kako u stolici pored mog kreveta sjedi i muči se bdijući. Umorna je.

"S obzirom da se Andrea da se pobrine za tebe, mogao bih te otpustiti prekosutra. Moraćeš da povedeš računa o sebi dok se ne oporaviš.  Noga ti je slomljena i trebaće ti najmanje dva mjeseca strogog pridržavanja da bi se oporavila. Imaćeš štake, a moraćeš da otvoriš bolovanje" dva mjeseca sa Andreom u ovakvom stanju... Koliko je to dobro toliko i nije. Moraću s njom da popričam o svemu. I dalje želim da se useli kod mene, ali ne zbog ovog što se desilo. 

"Dogovoreno... Nisam siguran koliko bih još mogao da izdržim" vratim glavu na jastuk i zatvorim oči.Mladen me razumije ili bar mislim da me razumije.

"Sve će to biti dobro. Andrea zna kako će postupati sa tobom" Ćutao je na kratko i kad sam ga pogledao izgleda je kao da će svaki tren da pukne. "Umro sam kad je izašla iz kuće po njegovim zahtjevu... U hotelu sam se tresao kao prut, jer sam mislio da ću naći isto ono kao prvi put ili još gore...  Prvo je pitala za tebe... Šta god da si uradio, popravio si ono što niko nije mogao. Hvala ti što si  mi vratio sestru. Ti si uradio ono što čitav tim ljudi nije mogao"

Gledao me i kimnuo sam glavom. Možda bih ga i zagrlio da sam mogao.  On je Andreu održao na životu radeći za nju koliko god je mogao, da bi se  ona osjećala bolje. Ja sam zakazao,  htjeli to priznati ili ne.Ona nam je obojici bitna i obojica smo spremni za nju da uradimo sve.

"Volim je, a ta ljubav često puta prelazi granice zdravog razuma. Nisam nikad pomišljao da ću se nekad zbog žene osjećati kao što se osjećam sad zbog nje" dugo smo  ćutali svako u svojim mislima.  Ona se još nije  vratila, a nemam ni telefon da je pozovem.

"Zaslužila je da bude voljena više nego bilo ko koga znam. Sve ono u šta je vjerovala prije skoro tri godine se raspršilo i svi su je iznevjerili. Ostao sam samo ja i napokon si došao ti. Ja vam želim sreću dalje i tu sqm ako šta trebate, ne samo  ona već i ti" kimnuo sam glavom u znak slaganja.

Vrata su se otvorila i Davor je ušetao unutra. Nosio je cvijeće, a ja i Mladen smo se međusobno pogledali pa potom u njega.

"Šta je? Pa zar ne mogu svom prijatellju donijeti nekoliko cvjetova da mu soba bude ljepša i da ima na čemu odmarati oči" pokušao sam da se nasmješim. Davor me skenira pogledom i zadrža se na km onim nogama.

"Lud si..." promrsim pokušavajući sakriti koliko me boli.

"Hvala seronjo.... Ovo je za Andreu, ali je nisam našao u sobi. Tebi ću da kupim košaricu kad budeš mogao jesti" stane pored mog kreveta i odmjeri me cijelog. "Kako se osjećaš"

"Kao da me teretnjak pregazio ili bomba eksplodirala ispod mene" kažem mu.

"Davore, Branimira su pustili da se brani sa slobode..." moj prijatelj je zurio u nevjerici nekoliko trenutaka ne trepćući.