Prolog

18.8K 564 56
                                    

Zašto uvijek slabić,  a nikad junak?  Zašto uvijek gubitnik,  nikad pobjednik?  Zašto baš ti,  a ne neko koga ne poznajem?  Zašto ne boli manje ili nikako, kad svaki put pomislim na nas... Zašto nisi uzeo samo tijelo nego si pokupio i dušu zajedno s njim?  Zašto si me izdao kad sam toliko voljela gradeći nade u našu budućnost? 

U zamagljenoj kafani sjedim za stolom u ćošku i već pijem ni sama ne znam koju čašu žestice. Opet pijana, opet se predajem poroku i razbijam misli kuneći dan kad sam te srela.  Vodka u čašu me poziva da ispijem sve do kraja bez zadrške i da natočim još. Što i uradim, a iz džepa izvadim kutiju cigareta i okrenem se prema tipu iza mene i zatražim upaljač.
Smješka mi se i pruža mi to što trebam.  Ne trudim se da ga ni pogledam ni da u pamtim taj lik jer su svi posle njega bezlični. Svaki posle njega je broj,  a ko će i zapamtiti svakog kretena kome sam dala tijelo da koristi.  Ništa i nemam drugo da ponudim,  pa dajem ono što imam tražeći lijek za sebe gužvajući postelju u jeftinim sobama sa takvom likovima. To se ponavlja skoro svakodnevno u poslednja dva mjeseca...

Zapalim cigaretu pa otpijem još jedan  gutljaj iz čaše.  Od dima cigareta ne vidi se dobro, a telefon u džepu uporno zvoni.  Znam ko zove  pa se i ne trudim da se javim.  Imam samo nju da provjerim jesam li živa.  Ali i ona me izdala. Spavala je s čovjekom koji me ubio i isčupao iz mene sav život. Rođena majka me izdala...

Piće mi muti razum i već vidim duplo, ni večeras nemam neki cilj niti se trudim da ga stvorim.  Ne obraćam pažnju na znatiželjne poglede koje mi upućuju ni na prljave riječi koje izgovaraju. Uvlačim dim cigarete duboko u pluća, ne osjećam uopšte da sam to uradila i znam da sam na pravu da zaboravim sve, bol i pažnju, pa čak i majku i bivšeg kretena koji se jebao s njim na proslavi zaruka.  Koja sam ja srećnica. 

Dosipam na pola praznu čašu i smijem se sama sebi kao najveća luđakinja. Eksiram piće i znam da sam dosegla svoj limit jer vidim duplo,  a do najbližeg motela ima više od kilometar. Moraću voziti oprezno i polako, ako mislim preživjeti. A i ako me sutra ne bude, kome ću nedostajati.  Nikome, jer nemam nikog...

Teturavim korakom dođem do šanka i pozovem konobara da platim račun, petljajući po novčaniku tražeći novac.

"Gospodin za onim stolom je platio račun" pokušala sam da fokusiram pogled u pravcu koji mi je pokazao ali nije išlo.

"Vrati tom tipu novac. Ne želim ničije sažaljenje" bacim dvije pedesetke na šank i izađem vani. Držim ključ od svog auta i znam da ne bih trebala voziti u ovom stanju, ali treba mi auto. Pokušavam ugurati ključ u bravu, ali ne ide mi.

"Ne možeš voziti u takvom stanju" ukočim se na ton tog glasa jer zvuči upozoravajuće, nježno i strano.

"Ne sjećam se da sam pitala za mišljenje" ključ nekako uđe u bravu i otključam vrata.

"I nisi.  Ali podmatrao sam te cijelo veče i mnogo si popila.  Ne znam ni ko si ni odakle si,  ali dozvoli mi da ti pomognem.  Ja sam... " okrenem se prema tom iritantnom muškarcu.

"Zabole me ko si, niti mi treba tvoja pomoć. Odjebi!!! Pun mi je kurac vas koji mi govorite šta  i kako" proderem se a on me uhvati za ramena nježno me drmuskajući.

"Naštetićeš samo sebi" Nasmijem se.

"Neka naštetim. Ionako me nije briga da li ću postojati sutra ili ne" moj pijani mozak ne radi dobro.  Ja se ne svađam ni sa kim,  niti se pravdam bilo kome, zato to radim sad s njim?

"Niko nije vrijedan tvog života. Zašto sebi dopuštaš tako nizak pad?  Lijepa si, prelijepa zapravo... Svako ima pravo da posrne,  ali život kakav god bio vrijedan je življenja. Naći ćeš svrhu i nadu. Molim te, reci gdje živiš i odvešću te" pogled mi se razbistrio, ona opijenosti kao da je izlapila, ali i dalje sam pijana, samo pribrana.

"Hvala na prosvjetljenju. Ne razumijem zašto bi ti stalo za nekog koga ne poznaješ" promrmljam i sjedam za upravljač.

"I sam sam nekad bio kao ti.  Vjerujem mi da nije vrijednost toga što radiš sebi.  Sve se dešava s razlogom. Ako je neko otišao iz tvog života to je zato što te sutra čeka nešto bolje" zalupum vrata tako snažno ostavljajući neznanca da stoji na parking,  a njegove riječi su mi odzvanjale kroz misli. 

Dovezla sam se do motela i uzela ključ od sobe.  Trebalo mi je neko vrijeme da se raspremim i legnem u krevet.
Dugo sam razmišljala o riječima neznanca i zaključila da je možda u pravu. Ako promjenim nešto i trgnem se iz samosažaljenja,  možda i ovaj očaj dobije otkaz iz mog života. 

Sutra ću razmišljati o tome, sad je vrijeme da sav onaj alkohol ispari iz mene  i da mi se misli razbistre.

Zbog tebeWhere stories live. Discover now