Zbog tebe

28. Andrea

Moja stara soba je tako baš onakva  kao što se i osjećam. Potpuno prazna i odjednom me neka hladnoća obuze. Pogledam na krevet, koji je uredno složen, ali tamo nedostaju sitnice koje su nekad bile. Moja pidžama, omiljena postelina i dvije velike plišane igračke. Duša mi zadrhti i oči mi se napune suzama.

Tajne između partnera nikad nisu dobre. Nije bitno o čemu se radi, bile to sitnice ili krupne stvari, takve situacije narušavaju ono najvažnije, a to je povjerenje. Svaka veza je zasnovana prvo na povjerenju pa tek onda na ljubavvi i poštovanju. Ako ne možemo da vjerujemo osobi s kojom živimo, dijelimo krevet i sve slobodne trenutke, veza u bilo kojoj fazi da se nalazi kreće nizbrdo.

O čemu god da se radi, on mi je trebao reći. Zna da mi treba apsolutno povjerenje d abi mi funkcionisali i da ne mogu podnijeti neznanje u koje me stavio. Posumnjala sam u njega, a potom sam i u sebe. Tek što sam se izvukla iz one ljušture nesigurnosti, sad imam osjećaj da me neka nevidljiva ruka vuče nazad i da joj se neću moći oduprijeti. Izgradila sam novu sebe, napravila od ničeg nešto i to sve zahvaljujući njemu. Postao mi je sve što trebam, a ta potreba po nekad prelazi zdrav razum.

Petljam po ormanu tražeći nešto u šta bih se mogla presvući i otkopčam haljinu. Ona klizne niz moje tijelo i pogledam niz obnaženu kožu. Iz vana izgleda kao da je sve u redu, ali iznutra me i svaki uzdah boli. Ovo je druga veća svađa među nama, a ja se osjećam kao da mi se sav svijet potonuo na dno okeana i ja se gušim sa njim. Znala sam da će kad tad doćo do trzavica među nama, samo što nisam spremna na njih. Mislila sam da prvo sve počinje sa sitnim stvarima, kao što su svađe za red pod tušem ili ko će da skloni nered sa stola. Nas dvoje definitivno nismo običan par, kod nas je sve veliko i svađe i ljubav. Glava me počne boljeti i oblije me hladan znoj.  Treba da dobijem za koji dan i to samo još gore utiče na sve ovo.

Stajala sam pored prozora i gledala vani u tamnu noć. Svjetla sa ulične rasvjete su tek djelimično osvjetljavali ulicu i ono malo prolaznika što se zadesilo vani bilo je u žurbi. Nebo je bilo posuto zvijezdama, a iz daljine su se mogli vidjeti oblaci. Kako mi se čini sprema se oluja. Kucanje me trže iz razmišljanja i znam da je Natalija, Mladen je u noćnoj smjeni.

"Uđi" udahnem duboko i namjestim osmjeh na lice. Imam osjećaj da bi se i limun trenutno pored mene postidio.

"Hej, jesi li dobro" ušla je i nasmješila mi se. Spustila sam pogled na njen trbuh koji se tek sad počeo primjećivati i kroz tijelo su mi prošli trnci. Nosila je život u sebi, bila je srećna i to se vidjelo na njoj.

"Jesam, samo... Dug dan, možda i cijeli mjesec" sjela je na ivicu kreveta  i gledala po sobi.

"Andrea, nisi dobro i bolje da ti ja kažem to nego da Mladen poludi kad ujutru shvati da si ovdje- Možda ti ne mogu pomoći, ali te mogu saslušati. Biće ti lakše, kad to sve izbaciš iz sebe i rasteretiš se"ne sjećam se kad sam sa kim pričala o svom životu o onom što me muči. Sve sam prijatelje izgubila onog trenutka kad sam raskinula zaruke sa Branimirom, a i ono malo što mi je osatalo otišlo je nakon što sam samu sebe uništila.

"Nisam došla ovdje da bih te zamarala  svojim problemima. Mladen će svakako biti zabrinut, jer je jednostavno takav, ali ovo je nešto što moram sama da riješim. Bez ičije pomoći" kažem joj i ona se nasmiješi.

"Poprilično si tvrdoglava. I ne mislim ti reći šta trebaš ili moraš, samo bi ti možda dobro došlo još jedno sagledanje stvari iz drugog ugla. Dok si ovdje predpostavljam da ste se posvađali" koža mi se naježi. Kimnem glavom i zatvorim oči.

"Jesmo. Mnoge stvari su se promjenile u zadnje vrijeme i nas dvoje smo zapeli" kažem joj i i ona kimne glavom pokazujući da sjednem pored nje, što i uradim.

"Normalno je da se parovi svađaju. Misliš li da je meni i tvom bratu uvijek sjajno? Nemoj biti smiješna. Oboje imamo svoje trenutke i svoje mušice, ali nekako nađemo rešenje za sve" kaže ona i licem joj se razlije osmijeh. Toliko ga voli.