Zbog tebe

8. Andrea

Cijelo vrijeme sam bila rastrešena. Čak sam i na poslu bila poprilično van sebe. Nije mi se sviđalo što ne mogu da se isključim kao i do sad, da odvojim ono što me mučilo od onog što je tražilo moju punu pažnju.  Danas nisam mogla sa Mladenom u operacionu salu jer samb ila rastrešena i ruke su mi drhtale. To se nije dešavalo jako dugo. Zapravo od kako sam alkohulu rekla zbogom.

Juče sam imala prvi razgovor sa psihijatricom i iskreno, trebala sam ga nastaviti nakon prve godine bar povremeno. Ne bi došla do ove tačke.

Obišla sam sve sobe na odjelu i u petici zastala na vratima hvatajući sebe kako se prisjećam Vuka na istom mjestu. Od kako je onaj vikend bio u našoj kući, više ga nisam vidjela niti sam imala hrabrosti pitati Nataliju o njemu.  Jeste da me blago popustilo ono ludilo koje me držalo nekoliko dana zbog njegovog dodira. Više nemam osjećaj da lebdim, ali ga je zamjenilo nešto drugo. Željela sam opet te ruke na mom licu i tu nježnost. Zašto ga nisam odbacila kao i bilo koga drugog?

Ovdje smo imali jednog mladog kolegu i pozvao me na ručak. Tad sam tek počela da radim i silno sam željela da se uklopim. Međutim, iako nije uradio ništa loše osim što je pokušao da me poljubi, ja sam se skoro izbezumila. Nisam mogla da objasnim to ni njemu ni sebi zašto nisam mogla podnijeti to. posle tad pokušala sam još jednom, ali isto je završilo neslavno, a Vuk je jednostavn došao  sam i uzeo od mene, a ja kao da smasamo to i čekala. Naježim se baš svaki put kad se prisjetim toga.

"Andrea... Molim te za jednu jaku kafu"bratov glas me trže i odmah sam stavila vodu da prokuha. 

"Je li sve u redu" pitam ga, jer je imao gadnu operaciju nekog muškarca izvučenog iz smrskanog automobila.

"Ne... Nisam uspjeo da ga izvučem. Nije bio vezan, rebra su probila plućno krilo i unutrašnje krvarenje se nije moglo zaustaviti. Šteta tako mladog života. Pa on je tek napunio osamnaest i dobio dozvolu" naježila sam se.

"Šteta..." prošaptala sam i pogledala malo bolje u Madena. Bio je umoran, baš umoran  i to mu se vidjelo na licu.

"Zašto ne uzmeš odmor? Bar dvije nedelje? Možda bi iNatalija mogla da ide s tobom negdje. Nećeš zauvijek moći tako kao sad. Ovo je posao koji traži maksimmum od tebe, a ti za dva dana ne možeš ni pošteno da se ispavaš" spustim šoljicu sa kafom pred njega i on me pogleda.

"Znam, Andrea.  Samo... Ne mogu te ostaviti ovdje samu. Znaš da bi poludio od brige... Aako Natalija krene sa mnom, mislim da sam svakako osuđen na nespavanje" na spomen njegove djevojke malo se opustio i nasmiješio.

"To bi nespavanje donijelo nešto dobro. Mladene, ja sam dobro. Nisam više onako slomljena kao što sam bila i život ide dalje. Ti si za mene uradio sasvim dovoljno, ostalo je na meni. Život teče dalje i nemamo baš ništa da bi zaustavili vrijeme ili ga prilagodili sebi. Kako vidim ti i Natalia imate nešto posebno i vjerovatno će se to razviti u doživotnu vezu. Zar misliš da bih ja dozvolila da ti budem smetnja cijeli život" on me oprezno pogleda i nakrivi glavu u jednu stranu.

"Ti nisi smetnja i ona razumije zašto sam toliko privržen tebi" on očito ne shvaća da jednog dana mora skloniti stakleni kavez oko mene i da trebam nastaviti sama. I moji usponi i moji padovi su isključivo moji. Ako svaki put  bude tu da me uhvati, ja više nikad neću biti normalna

"A vidi... Kad postanem tetka i dođe bebica, hoćeš li radije mene pratiti negdje u izlazak ili sa posla kući nego provoditi vrijeme sa porodicom" zatekla sam ga na kratko i vidim da je počeo shvaćati. Neće biti lako krenuti naprijed, ali želim da vidi da li mogu to.

"Ne znam šta je odjednom ušlo u tebe, ali mi je drago da jeste. Vidi pitaću za nekoliko dana slobodno i vidjeti da li ona može ići sa mnom. Nećemo nigdje daleko u slučaju da nešto krene po zlu" zakolutala sam očima.  Natalija je srećna žena jer ne zna koliko je moj brat voli i šta je spreman uraditi za ljude do kojih mu je stalo.