Zbog tebe

23. Vuk

"Probudi se, probudi se, probudi se..." čujem piskutav glas negdje u daljini, ali nemam snage da otvorim oči koliko god to htjeo. Ko god sa se javlja oko mene možda je samo priviđenje. Batine koje sam malo prije ili prije ko zna koliko vremena popušio bile su žestoke. Svaki udah me boli i ne mogu se natjerati da otvorim oči. Čak i ne znam gdje sam. Jesam li još uvijek u onom podrumu? Da li ću preživjeti? Da li će Andrea  da se izvuče? Hoće li gad da ostvari prijetnju? "Probudi se, jebem ti. Probudi se. Ne mogu ti pomoći ako ne dođeš sebi" potom sam na usnama osjetio nešto i onda vodu... Koliko dugo nisam pio, nemam pojma. Trebala mi je tečnost,  samo kad bi ovaj ukus krvi nestao bilo bi mnogo bolje.

"Andrea... Pozovi Mladena... Andrea" neko me podiže s poda i nagne još vode prema meni. Moram im reći da je spase. Moraju znati šta joj je uradio...  što više pijem sve sam žedniji, ali čini mi se da mi je vilica slomljena, na jedno oko uopšte ne vidim, a svaki dodir vode s mojim želudcem je bolan. Koliko sa dugo uopšte bio zatvoren ovdje? Još uvijek ne mogu vjerovati kako su me savladali.

"Upravo je otišao. Moram te izvući odavde, odmah ili će nas oboje ubiti. Čovječe baš si u gadnom stanju" žena koja me podiže na noge je nervozna i psuje za deset muškaraca . Ne mogu baš da ostvarim dobar fokus i da je vidim, ali osjećam strah na njoj.

"Ko si ti" pitam je.

"Samo neko ko se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme"  nekako mi je to sve poznato, ali ne znam da li joj mogu vjerovati. Ali koliko se trudi oko mene niti imam izbora niti bih se mogao sam u ovom stanju izvući odavde. Ko zna gdje sam uopšte, ali to nije ni bitno. U ovom trenu bi dušu prodao samom vragu samo da dođem do Andree i izvučem je iz kandži onog bolesnika.

"Telefon.... Trebam nazvati..." boljela me noga kao sam vrag. Mislim da je slomljena kao i rebra. 

"Imam telefon. Ukrala sam ga iz jakne onog ružnog tipa. Samo mi izdiktiraj broj" Andrea se neće javiti na telefon, jer je otišla da se nađe sa njim. Mladenov broj ne znam napamet... Davor... On nam može pomoći. Mucao sam broj telefona dok je djevojka pisala.

"Halo" ne sjećam se kad mi je bilo draže da ga čujem nego sad. On je neko ko bi za mene stavio ruku u vatru, ali bi i ja za njega isto uradio.

"Ja sam. Andrea je u opasnosti... Ona je..." telefon mi je ispao i opsovao sam. Djevojaka me spustila na tlo i jauknuo sam od bola. Koja sam pičkica...

"Nalazimo se u staroj zgradi tržnog centra. A onaj lik je otišao u onaj mali hotel na izlazu iz grada. Ne znam kako se zove i ima djevojku sa sobom. Samo požurite jer nemate vremena i obavezno pošaljite hitnu prema nama. Ovaj lik nije dobro" Uslijedilo je ćutanje, a potom je ona rekla da će se pobrinuti za mene. Ne znam kako smo izašli vani ali jesmo. Jedva sam imao snage da dišem, a kamo li da bilo šta uradim da jadnoj djevojci olakšam.

"Nisam siguran da li ću izdržati... Dok ne dođe pomoć" rekao sam joj dok me nosila na sebi sve do velikog parkinga bez rasvjete. Noć je već uveliko pala i kako je koja minuta prolazila ja sam bio u većoj agoniji. Tjelesna bol je bila zanemarljiva ako se u obzir uzme ona koju sam imao u srcu. Ako ju je jednom silovao, ništa ga neće spriječiti a to uradi ponovo. Ona je dosta slabija od njega i lako će  je savladati. Preživim li ovo, Branimir je mrtav čovjek, a bude li joj naudio umrijeće u najvećim mukama.

"Pričaj mi, hoćeš li? Pričaj mi o djevojci. Samo ostani pri svijesti" Otvorio sam oči koliko sam mogao. Ono jedno mi je bilo baš zatvoreno i na licu sam imao skorenu krv. Gubim osjećaj za stvarnost, ali čim se sjetim svoje cure, toplota me obavije  uprkos hladnoći vani.

"Ona je... Najdivnije biće ... Koje postoji" udahnuo sam duboko i zatvorio oči sjećajući se njenog  tijela uz moje i mog imena sa njenih usana. Bože molim te za samo jednu priliku da joj kažem koliko je volim.