Zbog tebe

6. Andrea

Posmatram na svojim laktovima masnice koje se sad baš vide  i psujem ispod glasa da me niko ne čuje. Kakve sam ja to sreće pa da od svih ljudi na svijetu koje sam mogla sresti sretnem baš bivšeg zaručnika? Znala sam oduvijek da neću moći vječno da ga izbjegavam, da ću ga kad tad sresti, ali i sad mi je muka u želudcu kad pomislim na njega i sve ono što je bilo. Opet mi se povraća, ali mi je želudac prazan. Nisam još ni ustala iz kreveta, a doručak da i ne spominjem. Mladen je malo prije bio ovdje, ali je izašao da telefonira. Trebala bi se i istuširati, a to će pričekati da popijem kafu i ispušim cigaretu.

Navučem na sebe tajice i majicu , kosu podignem u neurednu punđu i umijem lice. Operem zube i već se osjećam bolje. Pogledam se malo bolje u ogledalo, ne vidi se na meni ali se iz nekog razloga osjećam čudno. Provjeravam imam li tragova na licu od sinoćnjeg pada ali nema ništa. Mladen je još sinoć vidio blago plavetilo na mojoj koži tako da se i ne trudim sakriti dokaze sinoćnjeg incidenta. Ne znam šta bi bilo da nije Vuk onako reagovao...Zašto je uopšte to i uradio? Mogao je kulturno da nastavi preko odjeće jebati onu curu, ali sam mu zahvlana u jednu ruku što ga je onako sredio. Razmišljam da mu pošaljem neko dobro piće u tu čast.

Završavala sam svoj doručak i sipala sebi drugu šoljicu kafe, kad je Mladen ušao u kuhinju i pridružio mi se. Bio je dobro raspoložen, za razliku od sinoć.

"Kako se osjećaš" kimnem potvrdno glavom i otpijem još kafe. "Odgovori mi da znam. To kimmanje glavom nema efekta. Natalija je rekla da bi te voljela vidjeti danas"

"Dobro sam. Koliko to mogu biti. Uspaničila sam se i pala u nesvijest. Nisam bolesna ako si na to mislio" a znam da nije samo nisam raspoložena za razgovor o sinoć.  Zapravo mi je neugodno. Opet sam sve upropstila.

"Dobro znaš da nisam. Savršeno si zdrava. Možda bi opet trebala da odeš na nekoliko terapija kod psihijatra. Možda ti opet pomogne da se staviš pod kontrolu" i bila sam pod kontrolom sve do sinoć... Zapravo sve do one noći kad sam srela Vuka. Nisam razmišljala tako često o onome što je bilo. Od tad sam postala previše osjetljiva na svaku sitnicu. Valjda jedan maler vuče drugi.

"Nazvaću da vidim kad može da me primi. Šta se sinoć desilo nakon što sam se onako osramotila" on uzdahnu. Moj brat je stvarn najdivniji čovjek na svijetu.

"Vuk te donijeo do auta, a ja sam sa izvukao Nataliju iz sve one gužve i redara. Malo prije sam pričao sa njim i treba stići ovdje tokom dana. Rekao sam mu da navrati jer je onaj skot podigao tužbu protiv njega" naježila sam se sva i odmah uzela čašu vode da popijem. Nisam se ni probudila kako treba već sam spremna da se vratim u krevet. Ne sjećam se da ne nosio i žao mi je što je Vladimir zaskočio na njega.

Zvoni mi u ušima i usta mi se posle vode odmah osuše. Vuk me držao u rukama, brinuo se o meni onesvješćenoj, a samo nekoliko minuta ranije je pretukao mog bivšeg. Srce mi je u grudima bubnjalo kao ludo, jer je poslednji puta nepoznat muškarac na mene ruke stavio one noći u hotelu i ja se toga isto tako nisam sjećala. Razlika između tad i sad je ogromna, a ovo što me u momentu udari kao šaka u trbuh je činjenica da mi je žao što sam to na neki način propustila. Željela sam se sjećati toga i to me plašilo još više.

Šta je bilo u njemu što je budilo sigurnost i paniku istovremeno? On i ja smo samo dvoje ljudi koji su se povremeno sretali, nemamo ništa zajedničko, a ono na šta nisam spremna je hemija među nama. Tu je, ne može se izbjeći, a ne želim je... Ili želim?

"Nisam sigurna da je to dobra ideja. Mogao si to sve s njim riješiti, a da on ne mora doći ovdje" rekla sam to previše brzo, pokušavajući izbjeći susret.

"Andrea, dolazi i Natalija, ne možeš zauvijek bježati i od života i od ljudi. Naučila si lekciju o povjerenju na najgori način. Nije svaka žena Sofija, niti svaki muškarac Vladimir" kao da i sama nisam svjesna toga, ali svaki put kad spomene majku, izdaja me kao zmija ujede za srce, bez obzira na vrijeme koje je od tad prošlo.