Zbog tebe

16. Andrea

"Koji kurac ti radiš tu?" iz sna me budi bratov glas od koga mi bubne opne zavrište, a stisak oko mog tijela se pojača. Vuk je u mom krevetu i dovraga koliko je sati kad su oni stigli?  Sva se napnem kad Vuk podigne glavu od jastuka i onako snen se zagleda u mene i nasmješi se kao da je zapravo dobio nagradu ili tako nešto potpuno ignorišući ljutiti glas mog brata.

"Mladene, dobro jutro. Ako bi bio pristojan da nas ostaviš desetak minuta nasamo bio bih ti zahvalan" čak se nije ni potrudio da ga pogleda, a ton kojim mu se obratio bio je poprilično hladan, rezervisam i daleko od prijateljskog.

"Budeš li je samo natjerao na bilo šta, ubiću te golim rukama, kretenu" Vuk se nasmije i Mladen bijesno zalupi vrata od sobe. Jebem ti, ovo nije dobro prošlo. Bar ne još, a ako se budemo malo duže zadržali, Mladen će se vratiti i mislim da bi bio sposoban uraditi dobru scenu.

"Misliš li da će me stvarno ubiti ili ću samo morati istrpiti smrtne prijetnje tvog previše zastitničkog brata" zagleda se u mene i poklopi svoje tijelo preko mog. Ja ne mogu da vjerujem da je nakon onog sinoćnjeg sloma koji sam imala pred njim on idalje ovdje i želi me. Usne mu dodiruju moje u nježnom poljupcu i samo mi malo treba da ovo nježno milovanje postane sve samo ne to. Sinoć nismo vodili ljubav, samo me držao, mazio kosu i sa vremena na vrijeme prošaptao po neku slatku riječ. Bio je više nego razuman, bio je stvaran, opopljiv i kraj mene.

"Mislim da su to samo prijetnje. Do sad nikad nikog nije ubio doslovno, samo riječima" on nastavi da me ljubi vjerovatno pokušavajući istjerati napetost iz mene, izbrisati bar dio one nelagode koja još kroz mene kruži kao otrov. Nije otišao, nije me ostavio, nije me osuđivao, nije ništa rekao... Razumio me.

"Dobro jutro, vilo. Mislim da je vrijeme da odemo do tvog brata i objasnimo mu kako od sad stoje stvari. Moja si djevojka i od sad pa nadalje moj posao je zaštititi te, čuvati te, a tvoj brat ima kome da se posveti. Moraće da shvati da ostajem tu gdje jesam. Ostatak dana možemo provesti kako god ti želiš" pređem mu rukama po licu puštajući tek izrasloj bradi da mi grebe dlan, oprezno ga dodirujući kao da bi svaki tren mogao nestati a ja se naći u sred noćne more od života.... Još jednom.

"Dobro jutro, ratniče" i stvarno to mislim dok me na brzinu ljubi i odlazi u kupatilo. Juče se nešto promjenilo među nama, ne mislim samo na fizički, nego ono drugo. Nešto u nama se istopilo i ponovo se pretvorilo u neku silu koja nas veže snažnije. To se nije moglo vidjeti, ali se i te kako moglo osjetiti.  Vuk je baš kao ratnik stao između mene i majke, a sinoć je više nego dobro podnijeo ono što sam mu rekla. Bar ono što sam mu mogla reći. Kad mu ispričam i onaj drugi dio shvatiće da nisam ono što vidi. To je ono što me najviše plaši. Okrenuti će se i izbrisati me, a on je duboko u mene usadio svoje korijenje.Nisam to tražila, nisam mu čak ni dozvolila da bilo kako dođe do ovog, ali jeste. Dugo me muškarac nije osvojio kao on, dugo me niko nije ljubio kao on , a nikad se niko za mene nije zauzeo i odbranio moju ionako ukaljanu čast.  On jeste, jer me vidi na samo njemu svojstven način. Ni sama nisam sigurna kojim čudom sam dobila njega na dar, ali se plašim da će mi kao i sve ono što sam imala u životu, negdje nestati.

"Hej, jesi li dobro" nisam ga uopšte čula da je ušao nazad u sobu. Nasmješim se i ustanem sa kreveta i dođem do njega.

"Bolje nego ikad u životu" poljubim ga. "Daj mi nekoliko minuta"

Na brzinu sam se umila i oprala zube, a potom otišla potražiti Vuka i Mladena dok se nisu isklali. Iz prizemlja su se čuli glasovi i baš kao što sam i mislila da će biti, Mladen pjeni na Vuka, a on mrtav hladan stoji ispred njega i šuti.

"Da sam znao za sve ovo ne bih te nikad zvao"  Natalija stoji pored kamina i gleda dvojicu muškaraca koji jedan drugom pokazuju nadmoć.

"Mladene, spusti ton. Ili ćemo pričati kao sav normalan svijet ili nećemo pričati nikako" obojica se okrenu prema meni, jedan kipi od bijesa a drugi od ponosa.