Zbog tebe

19. Vuk

Samo duboko udahni! Samo duboko udahni...

Kao u transu sam ponavljao sam sebi dok mi je kroz kožu milio najgori osjećaj koji sam mrzio najviše na svijetu. Gmizila je osveta, gmizila je krv za krv, gmizila je bol i sve ono što nisam htjeo. Iz mene je zvijer željela vani, željna krvi, i to ne bilo čije nego tog čovjeka koji se usudio da je oskrnavi. Želim da mu ja budim poslednje što će vidjeti... Želim da ga razapnem i da osjeti sve ono što je on radio njoj i Bog neka mi pomogne, želim da ga ubijem i ne samo ruječima.

Žila na vratu samo što mi nije eksplodirala a u glavi mi zuji kao da  kroz nju ide brzi voz i svaki sekund treba da iskoči iz šina. Kroz vene mi kola takav adrenalin da mi samo malo treba da vrisnem iz sveg glasa i da od sebe napravim čudovište kakvo nikad nisam bio. Ne mogu da vjerujem da joj se desilo baš ono što mi je bio poslednji scenario u glavi, onaj najgori i užasavajuči. Sumnjao sam da je to bilo, ali ni jednom nisam potvrdio to i nekako sam mislio da samo umišljam i da vidim stvari pogrešno. Sad vidim kakoje kad se obistini najgori strah koji nosimo u sebi i da suočavanje sa istim nikako nije lako. Najgori je onaj osjećaj bespomoćnosti i nemoći da promijenimo sve i izbrišemo trag bola koji nas kida na komade.

Nikad me u meni nije ništa zaboljelo kao što me bolio njen prazan pogled. Ono zelenilo u njenim očima bilo je jezivo, mrtvo, bez ikakvog sjaja u njima. Nestalo je i mog odraza u tim očima, a zamjenila ga je tama. Sve ono što je taj pogled sadržavao nestalo je u boli koja je preplavila njenu istrzanu dušu. U njoj je ta bol i dalje bila tako živa kao da je tražila da se oslobodi i preuzme kontrolu nad cijelim bićem. Ako bi je bilo ko pogledao u oči, mogao je shvatiti da je slomljena samo iz zlobe onih koji su joj trebali biti sve i da u njoj ništa nije prljavo. Čak ni tijelo koje je oskrnavljeno na brutalan način sija sjajem pobjede. Ja sam onaj koji ne može da podnese to što je bilo, bez obzira što nisam bio dio njenog života. Možda se nikad to sve ne bi dogodilo da sam one noći prije dvije godine bio samo malo uporniji i one njene oštre riječi pogazio kao blato.

Koga uopšte pokušavam zavarati. Ruku sudbine ne može baš niko da izbjegne, ali ona nakon svega kroz šta je prošla to nije zaslužila. Kao što ni ja nisam zaslužio sa me unište obični ološi i kurva s kojom sam provodio vrijeme. Stvari se jednostavno dešavaju, bile one splet nesrećnih okolnosti ili prst sudbine. Samo je teško to prihvatiti.... Taj teret prošlosti nad nama stoji kao breme, a mi ili imamo ili nemamo snago da ga nosimo i suočimo se s njim. Ona ne samo da ga nosi nego je odlučila da taj teret podijeli sa mnom. Problem je taj što ja ne mogu da od nje slušam tu priču i da gledam kako joj tijelo lagano zadrhti kad se počne prisjećati toga.

Pogledao sam oko sebe i shvatio da sam hodao više od dva kilometra nesvjestan svega što se oko mene dešavalo. Moje misli su bile uz jednu ženu koja je ostala sva potpuno prazna u mom stanu s napola rečenom istinom. Bila je u lošem stanju i krivnja me pogodi kao munja. Nisam je trebao ostaviti samu. Nije joj trebao i moj ispad nakon prikupljene hrabrosti da se otvori i kaže mi ono što je nosila u sebi.

Okrenem se oko sebe očajnički tražeći taksi koga nigdje nije bilo na vidiku. Panika se polako širila kroz mene u strahu da ću naći prazan stan kad se vratim. Trčao sam kao lud nazad. Usput sam oborio jednog čovjeka koji me psovao zbog moje žurbe. Pluća su mi očajnički trebala pun udah, ali nisam htjeo da stanem. Sav okupan znojem sam se zaustavio ispred zgrade i jureći unutra sam ramenom udario o ivicu zida. Sočno sam opsovao i u satn utrčao kao da me svi vrazi gone. Do duše, možda me gone prije čudovišta iz pakla, ali to više nije bitno.

"Andrea" Dozvao sam je što sam jače mogao pretražujući prve prostorije. Otišla je! Otrčao sam u sobu i kad sam ugledao njenu torbu sa stvarima, preplavilo me olakšanje, čuo sam vodu u kupatilu. "Andrea" nisam ni pokucao prije nego li sam otvorio vrata.