Zbog tebe

12. Andrea

Nikako ne mogu doći sebi da je u mom krevetu prespavao muškarac koji od mene predhodno nije uzeo ništa. Nije bilo intimnosti, bar ne one fizičke, nego me pokosilo nešto mnogo veće. On je na neki način kupovao moje povjerenje, stvarajući oko mene sigurnu zonu kad je on u blizini. Strah se miješao sa željom, potrebom i osjećajem pripadnosti. On je od mene pravio ženu kakva sam nekad bila, sastavljao je dijelove koji su se razbili i bio tu kad kad zatreba... Kako shvatiti sve to?

Ni jedna kutija mojih osjećaja nije bila ovako uzburkana kao ova u koju sam smjestila Vuka i koga izbjegavam prodajući mu glupe fore zašto ne želim da ga vidim. Prošlo je pet dana od kako smo večerali u mojoj kući i od kako sam podigla nevidljivi zid između nas. Ne vjerujem da ga nije primjetio ali se pravi da ga ne vidi ili osjeti. Nije više bilo kontakta među nama, ni poljupca ni dodira kao što se dešavalo do tad. Znala sam da je tu i dolazio je na posao da me vidi ili je dolazio kući do mene da se uvjeri.  Nije se zadržavao dugo, posebno nakon moje noćne smjene. Ostavljao bi me da se odmorim i naspavam. Nije postavljao pitanja, nije bio ni naporan, samo... Ne znam kako to objasniti.

Palo mi je na pamet da je odustao i da je sve ono što je rekao samo bilo u trenutku gubitka kontrole nad čulima. Ne znam da li mi je drago ili mi je žao zbog toga- ali definitivo planiram iskoristiti vikend da se saberem i Mladena dočekam u nedelju kući. Bio je ovo čudan i žestok period za mene i moram priznati da se osjećam čudno, što sam jutros i rekla svojoj psihijatrici na razgovoru.

Poslije svakog razgovora sa njom ja se osjećam po malo iscjeđeno jer me natjera da se počnem razmišljati o svemu što ne želim. Posebno jutros, kad me pitala zašto se odupirem kad me Vuk toliko privlači i kad sam joj rekla da strahovi koje nosim u sebi blokiraju sve. Posebno joj je bilo zamimljivo kad sam joj rekla da se on ne obazire na granice koje sam potavila i zagonetno se nasmješila kad sam joj prepričala način na koji smo spavali jedno pored drugog i svega što je uslijedilo nakon toga....

"Andrea, zar nećeš kući" trgnem se na glas dežurne sestre i nesigurno se nasmješim pa pogledam na sat. Već je pet i nisam planirala ostati duže. Bio je ovo poprilično naporan dan, sedmica, a i cijeli mjesec. Treba mi odmor, a kada puna vode mi čak i u mislima pruža olakšanje.

"Idem. Vidimo se u ponedeljak" nije mi dugo trebalo da uhvatim taksi i stignem do malene prodavnice u mojoj ulici. Treba mi nešto voća i par sokova da stavim u frižider, a sutra ću otići u kupovinu tako da mogu spremiti ručak za brata i njegovu vjerenicu kad se vrate.

Skoro sat vremena kasnije sam stigla u kuću sa pet vrećica koje sam jedva nosila u rukama. Od dvije stvari koliko sam planirala kupiti ja sam donijela i što mi trena i što mi ne treba. Rasporedim namjernice na njihova mjesta  i odem u kupatilo i natočim punu kadu vode.

Uživala sam u kupki, pokušavajući ne misliti o svom sjebanom životu i o tome kolika sam kukavica. Ja, ovako nesavršena, želim jedan potpuno savršen primjerak muškog roda, koga se bojim pustiti blizu sebe. Bojim se jer reagujem onako kako nikad nisam ni na koga, bojim se jer me pomjera u nepoznatom pravcu i bojim se jer bi mogao biti prvi posle svega što je bilo i slomiti me tako da se nikad ne oporavim od toga. Kukavica sam... To me držalo u nekom tmurnom raspoloženju koje se oko mene širilo kao otrov, a da bi stvar bila još gora, Vuk danas nije zvao i nije dolazio. Možda je tako najbolje.

To sam sama sebi ponavljala i dok sam se oblačila vagajući razloge za i protiv, a potom i dok sam večerala, pa i gledala televiziju. Postala sam skroz nervozna, kad sam shvatila da je skoro pola deset i da sam držala telefon u rukama nervozno tipkajući po njemu, čekajući poziv.

U pola jedanaest sam lega u krevet i shvatila da mi zapravo nedostaje. Ne samo to što ne zove nego i to što ga ne viđam. Možda mogu istinu sakriti od drugih, ali ovako sama, dok bježim od sebe nema šanse da to poreknem. Pa normalni ljudi privlače jedni druge, a ona dvojica koja su zapečatila moju sudbinu očito nisu ubili baš svaki osjećaj normalnosti u meni.