Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sjedim na mekanom pijesku pred zalazak sunca, oslobođen od svih povezanosti sa svakodnevnicom, i posmatram more, ne kvareći sliku bilo kakvim misaonim asocijacijama koje često nailaze u dubinama svijesti, nego uživajući u samoj suštini onog što gledam, kao da meditiram. Zjenice se odmaraju na plavo-ljubičastoj panorami, a umjereni i stalno prisutni zvuci talasa ljuljuškaju mi um kao bebu u kolijevci. Dovoljni su mi ova beskrajna, nepokolebljiva voda i hladnjikavi dodiri njenih valova koje kvase nogu, da bih se potpuno opustio i ostavio iza sebe trivijalne brige, ulazeći u neku sasvim drugu, mirniju dimenziju.
Ah, tako isto volim i ljude sa kojima mogu sate provesti u ćutnji, razgovarajući samo pogledima, a da ne bude neprijatno. Nisu nam potrebne riječi, niti piće, gozba ili muzika. Samo nam daj blizinu, ništa više. Onda će se sva uzburkana mora umiriti. Jedino što je važno jeste da smo tu, svjesni jedni drugih, nadohvat ruke. Jer, nekad je puko prisustvo - poput prisustva mora za kog znaš da nikud neće pobjeći - najbolja utjeha za rastuženu dušu i dokaz najprisnijeg prijateljstva.
