Zbirka misli 3

52

- Zašto želiš da budeš doktor? - sve češće dobijam pitanje, s obzirom da se bliži kraj srednje škole.

- Pa... hoću medicinom da pomognem bolesnima. Uostalom, i ne znam šta bih drugo!

Moj odgovor nije najiskreniji. Isto kažem svakome, jer tako najbrže završavam razgovor. Radije ne bih uopšte pričao o razlozima mog izbora. Zato kažem ljudima ono što očekuju da čuju: svrha medicine je svakako pomaganje zdravlju pacijenata. Uz doktore se često vezuje altruizam.

Dabome, uspješno liječenje teško bolesnih osoba je velika nagrada za godine teškog rada tokom kojih se stiču neophodna znanja. Poštovanje drugih, zahvalnost pacijenata, osjećaj topline kad znaš da si učinio dobro, ugodna plata, titula doktora... sve je to lijepo. Međutim, meni je ideja pomaganja tek u ćošku mozga, kao jedna nevažna svjetiljka u pećinama misli. Ta ideja je previše široka; može se pomagati na hiljade drugih načina pored pružanja medicinske pomoći.

Privlači me nešto konkretnije: ljudski organizam. Željan sam da naučim više o njemu, jer ću onda bolje upoznati druge, sebe, i ljude uopšte. Najkraće formulisano: radoznao sam. A u medicini vidim način da zadovoljim tu radoznalost. Čovjek je najzanimljivija zagonetka. Zašto? Zato što se njegov organizam nikad neće u potpunosti otkriti; koliko god znanja bilo dostupno, uvijek će postojati mrak neznanja oko nas koji čeka da bude istražen. To je vječno traganje, neugasiva žeđ, zabavna igra i borba bez kraja, plovidba okeanom u potrazi za blagom. A taj okean smo mi, savršeno sklopljeni poput pjesme, i svaki njegov stih, svako pojedino slovce možda čuva tajne.

Pitam se, kakva li je avantura, to ljudsko biće?