Zbirka misli 3

13

Šta prosječni mladi čovjek radi kad mu je dosadno?

Uzima telefon i lista društvene mreže.

Šta on radi kad negdje čeka nekoga ili nešto?

Isto.

Šta on radi na radnom mjestu u trenucima pauze, ili nedostatka obaveza?

Isto.

Šta radi kad izađe sa srodnom dušom i ostane bez dobrih riječi kojima bi nastavio razgovor?

Isto oboje čine.

Sve se manje čudim oštroj kritici jednog starca, upućenog omladini, čiji će trag, najvjerovatnije, biti urezan u mene zauvijek: "Vi ste prazni!"

Praznina... Skoro i da odgovara opisu ove manije. Čim nam dojadi stvarnost, bježimo u drugi svijet, koji je, na našu (ne)sreću, ispunjen slatkim sitnicama kojima utoljavamo nakratko ljudsku potrebu da se bavimo nečim. A te sitnice su tako mnogobrojne, na svakom su koraku, i upijamo jednu, pa drugu, pa treću, pa četvrtu, i tako unedogled, kao drogeraši. Toliko smo postali gladni brzih i malih porcija informacija da više ne umijemo ni da zabavimo sami sebe. Pogled ne ostaje ni par sekundi gore, u stvarnoj stvarnosti, nego mora da zaroni u drečavi ekran, uzimajući nove doze, pošto ne podnosi dosadu: ne podnosi blijedu normalnost života.

I zaista, onaj ko ne vidi u životu ništa drugo od društvenih mreža i ne može da nađe ljepote i vrijednosti života svojim naporima, izvan ekrana, itekako je prazan. Jeste, pripadam toj omladini, i stoga pridjev "prazan" me je žestoko pogodio, što je izazvalo još žešću svađu među nama dvojicom, ali sada, s nešto više iskustva, obrativši pažnju na ukazane stvari, s gorčinom priznajem da je njegova rečenica skoro istinita, mada mu nikad to nisam rekao.

Zašto kažem "skoro"? Je li zbog tvrdoglavosti?

Možda. Ali ipak vjerujem u oporavak, uz ubjeđenje da svako vrijeme i svaka generacija imaju svoje mane koje će biti prevaziđene prije ili kasnije.