130

34 6 11
                                    

"Prvo, prije nego što se počne sa pisanjem mora se tačno odrediti „šta i šta želim reći i predstaviti". Pisanje mora biti mimikrija."

Ali šta ćemo s onom malobrojnijom grupom koja kroz pisanje - i razmišlja? Postoje glave koje su ispunjene takvim olujama i vulkanima, da ih jedino može umiriti, a potom kristalizovati u umjetnički oblik, sam proces pisanja. A to ujedno znači mnoštvo izgužvanih papira u kanti za smeće, koje su ispunjene škrabotinama, okrnjenim formama nadolazećih misli, ludim osjećanjima što ne daju prostora razumu i tehnici da ih oblikuju. To su najčešće one ideje i slike što nas noću drže budnim, jer ne umijemo da ih s jasnoćom raspoznamo, iako nas šibaju sa svih strana. Svaki napor da se suočimo s njima, da tačno odredimo "šta i šta" je to pukim naporom uma, skoro uvijek biva uzaludan, dovodi do grozne mučnine, i samo ih dublje urezuje u tkiva naših bića. Tada, kao posljednja nada, na kraju tunela se nalaze olovka i papir, koji će, zajedno sa uzbuđenom rukom, rastjerati maglu i konačno prikazati razlog nesanice u svom pravom sjaju, a na pitanje "šta i šta želim reći i predstaviti" već će biti i odgovoreno. Jer pisanje posjeduje neobičan terapeutski učinak, kao efikasniji način razmišljanja i samoistraživanja.

Zbirka misli 3Where stories live. Discover now