Zbirka misli 3

127

O, preziratelji čovječanstva, preziratelji samih sebe! Mržnja vas je zaslijepila! Odakle je ona došla? Kako ste oslijepili? Svjetlost, misterije i veličine ljudskog bića vas obasipaju sa svih strana, a vi ih odbijate, glumite da ne primjećujete! Sve osuđujete na smrtnu kaznu, bez trunke kolebanja; sve što je ljudsko proglašavate zlim, baš zato što potiče od čovjeka. O, kako ste spali na to da gledate samo tamnu stranu Mjeseca? Koliko je nihila u vama, kog okolo bacate ludački, u želji da sve uništite? Odakle vam te oči koje u drugim očima vide samo - ništa?

Hoću da ih iskopam i zamijenim boljim očima, koje registruju i boje, a ne samo sivilo. Iskopajte ih, prijatelji! Svojim rukama iščupajte tu rđu koja se nataložila kroz vrijeme, zarad nekog novog, čistijeg, svestranijeg pogleda! Više ne smijemo da trpimo to sivilo u nama, jer ono prijeti da nas potpuno ohladi, i potom ugasi. Tama se ne izbija tamom, nego se premošćuje, kao planina! Ne prihvatajte tamu kao apsolutni zakon: takvog zakona nema; svijet je raznovrsniji od jednog mišljenja, jednog zaključka, jednog principa! Prema čovjeku postupamo nepravedno, prijatelji, dajući mu ulogu negativca. On nije ništa drugo do još jednog oživljenog parčeta kosmosa koje postoji i postupa u spektrima svojih mogućnosti.