Zbirka misli 3

24

Skoro su uveli nešto zanimljivo u moju školu.

U svakoj učionici su pored vrata, na visini brava, postavili nešto poput drvenih kutija sa brojnim malim pregradama. Svaka pregrada je obilježena brojem i označava broj u dnevniku. Nastavničko vijeće je, naime, donijelo odluku da smo odsad obavezni da tu ostavljamo telefone prije časa, tokom odmora.

I zbog toga se pokrenulo dosta različitih razgovora među nama. Mnogi smatraju to glupošću, naročito djevojke. Razlog je očigledan, i on se najbolje vidi u sljedećoj sceni.

Blok demokratije, i, s obzirom da je naša profesorka na bolovanju, došla je zamjena. Nije nas tjerala da radimo bilo šta tih sat i po, ali je ispoštovala nastavničko vijeće i napomenula nam da ostavimo telefone. To smo i učinili.

Sjeli smo i sat i po "ničega" je počeo. Jedna drugarica, ispred mene, rekla je:

- Jao, ostavila sam telefon tamo! Čovječe, kao da sam ostavila pola svoje duše!

- Jadni mi, šta ćemo bez telefona? - odgovorih joj.

- Vala! - okrenu se i nabaci na svoje lice polusmiješak - Najbolje da izvršimo kolektivno samoubistvo!

Iako smo oboje govorili sa sarkazmom, Bože, koliko je samo istine u njemu!

Ako daš slobodu današnjem mladom čovjeku, dakle, ako mu kažeš: "Radi šta želiš!", ali bez telefona i računara, umro bi od dosade.

Otuda onakvi komentari. Čim je jeftina zabava preko telefona ugrožena, dolazi kriza zavisnosti, a tu krizu uvijek prati unutrašnja praznina i nervoza. I eto opaske: "Ma glupost! Šta ima da nam oduzimaju telefone? Pa to je naša privatna imovina!"

A čemu frka? Nije li dovoljno uzeti knjigu, bilo to beletristika ili školski udžbenik tebi zanimljivog predmeta, te čitanjem ubiti vrijeme? Ili pogledati unaokolo i pročitati šta to piše na novim panoima u učionici? Ili uzeti svesku i crtati nešto na zadnjoj stranici? Ili razgovarati sa kolegom koji sjedi sa tobom? Ili napraviti ekipe za selo i gradove?

Ne znam, ali izgleda da smo zaboravili kako da zabavimo sami sebe. Pola ih je spavalo ili meditiralo, a druga polovina pokretala kratkotrajne, škrte razgovore. Pa gdje je kreativnost i spontanost trenutka nestala?

Hvala nastavničkom vijeću, sad iz još jednog ugla mogu da posmatram naše tehnološko društvo.