Zbirka misli 3

69

21.05.2019.

To je bio dan pjesme i plesa obasutih slatkim suzama. I dalje odzvanjaju stihovi "A sad adio" u mojim ušima: obilježavanje kraja životnog doba koji se ne zaboravlja, i koji će zauvijek rasti u srcu, poput cvijeta koji ne vene.

Poslije dva ujutro, praznim ulicama je harala družina polupijanih maturanata pomahnitalih od tuge. Alkohol je bila jedina utjeha, a udaranje u saobraćajne znakove ludost koju nismo mogli potisnuti unutar teških grudi. Pjevali smo, neprestano, toliko glasno da pucaju glasne žice; pjevali smo zvijezdama na čistom nebu i mjesecu što je treperio, kao što su nam treperile i opijene duše. Šta će se dogoditi, marili nismo; da li kome smetamo, marili nismo; briga nas biješe za sve, htjeli smo jedan trenutak, po svaku cijenu, i da taj trenutak produžimo u vječnost, u kom postojimo samo muzika i mi, u inat vremenu, u strahu da će sve uskoro postati uspomena.

Nošeni svježim povjetarcem, uz društvo rijetkih vozača koji su začuđeno posmatrali svečano obučene momke i djevojke, letili smo i mi gradom, besciljno, bezbrižno, dok nam nije sinulo: hajmo do gimnazije da se pozdravimo s njom! Ma neka dođe i policija, govorili smo misleći na direktorovu prijetnju, sredićemo ih! Nepobjedivi smo! Trotoar, ulice, drveće, kuće - sve je naše! I tako, išli smo, oživljavajući pričama stara sjećanja, šaleći se na račun najpijanijih u ekipi, i kroz glupiranja prkoseći neminovnom. Punih stomaka nakon obilne večere u hotelu i adrenalina u krvi, bili smo nezaustavljiv talas okeana koji će uskoro da nađe svoj kraj. I tek kad smo vidjeli zgradu škole na horizontu, kako je stojala, isto kao i oduvijek, prekrivena zelenilom uredne i bujne gimnazijske bašte, shvatili smo da svaki okean umire, i da, kad umre, nema povratka u prijašnju formu, nema teleportovanja nazad u prošlost, nema vaskrsenja, nema, gotovo je! Sjeli smo na stolice kafića pored škole postavljenih napolju, još prkoseći vremenu. Tada potekoše prve suze niz glatke obraze djevojaka. Naša tvrdoglavost je bila snažna... ali posljednji talas je udario kopno.

Oko četiri ujutro sam stigao kući. Pogledao sam oca i majku kako hrču u spavaćoj sobi: nasmijah se njihovom duetu. Ne, neću plakati, biću srećan! šaputah sebi. Skinuo sam odijelo, oprao ruke, umio se, i sjeo na fotelju, usamljen sa svojim mislima. Ne, neću plakati, biću srećan! šaputah sebi. Upalio sam televizor da odgledam koji film; nije mi se spavalo. Ne, neću plakati, biću srećan! šaputah sebi.

Dođavola, pa zaista je kraj! Kraj! 

Rekoh da neću plakati, ali ipak zaplakah, nakon dugo vremena.

Zbogom, najljepše doba!