Zbirka misli 3

65

Par gluposti i provala pijandura po punoljetstvima koje ću pamtiti:

***

- Znači, ništa, brate?

- Ništa. Ne pijem.

- Deder, moraš malo da uzmeš. Čisto da nazdraviš. Alkohol u umjerenim količinama je zdrav. Evo votke, pomiješaj sa sokom. Hajde.

- Samo ti pij.

- E, brate - reče mi povišenim tonom, nespretno mlatarajući rukama - Misliš da je meni lijepo da ovo pijem, a?! Misliš da je votka lijepa? Ma gorko, bolan, užas! Prži u grlu! Ali pijem!

- Pa je l' te ko tjera da piješ, konju jedan?

- Ha!

Tresnu rukama o prsa, ispi čašu i pogleda me kao neki frajer.

Taj isti frajer je nakon pola sata ćutke buljio u tačku, nalakćen na sto, jedva držeći oči otvorenim.

Može se zamisliti šta je bilo kad je gegajućim koracima otišao u toalet.

***

Igralo se užičko kolo u velikoj sali restorana. Što je harmonika više ubrzavala, to je uzbuđenje više raslo. Koraci su postajali jači, uzvici glasniji, atmosfera življa.

Svi su bili puni energije i još uvijek trijezni. To ne čudi, jer je noć bila mlada: tačnije, oko jedanaest sati. Ima vremena za pijančenje... Međutim, nađe se uvijek neko nestrpljiv koji bude naroljan već za dvadeset minuta.

Jednog takvog lika, koji je sjedio i ločio, par veselih djevojaka je dovuklo u kolo. Ni svjestan toga gdje se nalazi, ni šta će sa sebe, ni gdje ga ove vuku, upao je u liniju.

Pakao je počeo.

Dok su svi skakutali uz muziku, on je noge vukao i podizao reda radi, poput robota. One djevojke su morale da ga guraju u stranu, jer mu je alkohol toliko udario u glavu da nije mogao ni da prati ritam. Slobodna ruka mu je landarala kao da je htjelo da se odvoji od njegovog pogrbljenog tijela. Kao da nije ni znao da je u tom trenutku igrao kolo. Mutavo se smješkao sve vrijeme. Na kraju, važno je uživati, zar ne?

Pošto im je bilo dosta tog nespretnjakovića, djevojke ga silom izbaciše iz linije, a on ostade zapanjen nasred sale, usamljen, ali i dalje s mutavim osmijehom na znojavom licu.

Jedva se dovukao nazad do stola, sjeo i pogledao u mene.

- Zajebano to kolo, je l' da? - viknuh mu.

Nije čuo šta sam rekao, te on podiže čašu alkohola i pruži je, želeći da nazdravi sa mnom.

- Nazdravimo! - reče on.

- Da. Nazdravimo tvojoj igri!

***

Među pijandurama postoji dva tipa: oni koji piju i neprestano igraju kao u transu, i oni koji bi radije da u mirnom, sjedećem položaju uživaju u tome kako im piće izjeda mozak.

Za stolom su sjedili dvojica mojih drugova - pijandure drugog tipa - i drugarica iz odjeljenja koja je odlučila da nam se pridruži.

Nije nam smetalo: njima zato što se obukla oskudno, izbacivši bujne grudi i jake noge, a meni zato što sam znao kakva je ona lujka... Jedva sam čekao predstavu.

Ubio sam vrijeme igrajući. A onda, vidjevši da su drugovi već gotovi, i da je ona sa njima, takođe pijana, vratih se za sto.

Buljila bi u jednog od njih, hladno, bez ikakve grimase, mrtvim očima, gotovo psihopatski, sve dok taj ne bi uzvratio pogled. Igra buljenja: ko duže izdrži, pobjeđuje. A ona je uvijek pobjeđivala. Smijala se ludački poslije svakog trijumfa. Potom bi ponovila isto.

Zatim je htjela da se takmiči sa mnom. U redu, prihvatih izazov. Uzvratio sam pogled. Pet rastegnutih minuta je prošlo. Za razliku od drugova, meni dug kontakt očima nikad nije bio neprijatan. Naprotiv, uživio sam se u igru. Polagano sam se naginjao naprijed, s namjerom da je uznemirim. Dosta smo se približili, umalo nam se nosevi ne dodirnuše; mogao sam da namirišem njen parfem. Dovoljno je bilo još širom da otvorim svoje inače velike kapke kako bih izmamio reakciju:

- O, Bože! Prestani da me gledaš! - uzviknu i skloni pogled, stavivši ruke na lice, s lažnim "postiđenim" smiješkom.

- Ti si započela.

- Ne, nisam! Ti si me gledao, hm, hm, hm!

Prvi signal da je cura lujka: uvijek je muško krivo i uvijek je muško taj koji je napaljen, a ona nevinašce.

- Ma kako me čitaš! Ti si ljubav mog života.

Shvativši ton mog sarkazma, nasmijala se i opet vratila mučenju svojih prvobitnih žrtava. Njeno poigravanje biješe sporo i uporno, poput mačke koja se igra s mišem na samrti. Nije im dala mira, neophodnog za uživanje u piću. Izluđivala ih je tako sat i po, dok jednom nije pukao film:

- Aman, prestani više sa tim, k'o Boga te molim! Ne mogu više da podnesem!

Kardinalna greška: zamolio je. Lujkama poput nje se ne moli ništa. Moljenje je znak slabosti, a to one upravo hoće. Ili ju je pobijediš u njenoj igri, ili otkačiš ignorisanjem - trećeg načina nema.

Na kraju je otišao ranije s punoljetstva. A drugi lik nije više ni mario što lujka bulji.

- Vid' šta učini! - rekoh - Otjera jadnog čovjeka!

- Ma pička. Nek' je otišao.