Zbirka misli 3

77

Jedna moja anegdota, kao osmogodišnjaka:

Dio mog djetinjstva je obilježen Plejstejšn dvojkom. Tu konzolu sam dobio za sedmi rođendan, kao poklon od mog brata od tetke, uz petnaestak igrica. Otada, pa sljedećih godinu dana, bio sam opsjednut tim igricama, a posebno fudbalom: tačnije, PES-om (Pro Evolution Soccer).

Dva džojstika i fudbal neminovno su vodili rivalstvu između rođaka i mene. Obojica smo imali istu strast za PES-om. Doduše, i nije bilo neko "rivalstvo", s obzirom da me je češće pobjeđivao, nego što sam ja njega. Ali moja djetinjasta, tvrdoglava glava je u tome vidjela veliku bitku, i ta glava je smislila "genijalan plan" kako da savlada protivnika.

Jedne subote smo se dogovorili da se nađemo kod moje bake (gdje se, inače, nalazio Plejstejšn) i da odigramo turnir. Moja majka i ja smo došli prije podne, preduhitrivši rođaka koji je bio prva smjena u srednjoj školi. Savršeno, pomislih ja, sad mogu da ispunim svoju zamisao! Majka i baka neće ni obraćati pažnju šta ja čačkam!

Upalio sam igricu i ušao u podešavanja. Bila je opcija "Edit players" u kom se mogu promijeniti igrači: njihove fizičke predispozicije, sposobnosti, izgled, položaj, ma sve! I tako, krenuo sam da mijenjam igrače iz Real Madrida. Zašto baš te ekipe? Zato što je on uvijek birao istu ekipu kad igra protiv mene.

Lako je pogoditi šta sam uradio: smanjio sam sposobnosti svih njegovih igrača! A golmanu sam pritom promijenio i fizički izgled. Od Cezara Sančeza, golmana visokog metar i osamdeset i pet, nastao je kepec s ljubičastom tomahavk frizurom od metar i kusur.

A šta ako se odluči za drugu ekipu? I za to sam smislio rješenje: završivši sabotiranje Real Madrida, namjestio sam unaprijed ekipe i džojstike, tako da, čim dođe, možemo da pritisnemo opciju "Start game". U tom slučaju, pa i da hoće druge ekipe, njemu će biti mrsko da se vraća unazad u glavni meni, pa da sve iznova namješta.

Došao je, raspakovao stvari, usput pozdravio baku i odmah sjeo, uzevši džojstik, očigledno uzbuđen zbog našeg novog okršaja. I komedija je počela!

Nije mu dugo trebalo da shvati da se nešto sumnjivo dešava. Ekipa mu je bila sporija od puževa, nije mogla čestito da povede loptu, a kamoli da šutne u moj gol. Ne znam kako sam odolio neodoljivoj želji da se nasmijem, gledajući ga kako se živcira zbog svojih omiljenih igrača koji, rekoh mu, "nisu baš raspoloženi za tekmu."

Zabih mu jedan, pa drugi, pa treći gol. Bukvalno je svaki šut upadao zbog golmana kepeca koji nije mogao ni da dotakne prečku. Na kraju prvog poluvremena je bilo 6-0 za mene.

- Šta ti je danas, čovječe? - upitah ga.

- A nemam pojma! Nešto ne ide.

- Izgovori! Bolji sam od tebe!

- Vidjećemo.

Drugo poluvrijeme je krenulo. Još dva gola su pala. Bio je to lijep šut iz daljine koji je počistio paučinu s ugla gola! Rođak je odlučio da odgleda "Replay", i konačno je skontao...

- Kakav mi je ovo golman, bre?!

Kad je zumirao facu patuljka Sančeza, s kosim očima, povećanim nosem i usnama, te odličnom frizurom, prsnuo sam od smijeha. A on me prostrijeli pogledom:

- Je li, šta si uradio?!

Od činjenice da nije bio ni svjestan postojanja opcije "Edit players", nasmijah se još glasnije. Umalo mi stomak nije iskočio.

- Pa promijenio sam ti igrače! Oslabio sam ti ih!

- Kako?

- Ima opcija za to! Kako ne znaš?

- Ma idi do đavola! Pa vidim ja nešto ne valja! Čovječe, kao da upravljam desetogodišnjacima! Neću da igram!

Rekavši to, bacio je džojstik na mene i odjurio u kupatilo.

- Jesi bezobrazan, Andrej - dodade majka koja je posmatrala čitavu scenu. 

"Pobjeda!", mislila je ta djetinjasta, tvrdoglava glava, "Plan je bio uspješan!"